Nemam volje. Nemam volje za ništa. Apsolutno. Opet počinjem razmišljat o stvarima o kojima ne bi trebala. A opet razmišljam. A nije vrijeme za to. I ja to znam, ali svejedno razmišljam. I onda se ukomiram. Kao sad. Kao večeras. A nije ni vrijeme ni mjesto za to. A ipak sam to napravila.
Mislila sam da će ovo bit ljeto koje ću zapamtit do kraja života. No, nije tako počelo. Očito neće takvo ni bit. Ne znam više što bi sama sa sobom. Prevruće je za išta. A i ono što bi radila ne mogu, jer nemam s kim. Fali mi... sve. Društvo. Naj frend na svijetu. On. Ona. Puno toga. Previše.
Sanjala sam sinoć nešto. Nešto što je bilo previše... stvarno. Kad sam se jutros probudila osjetila sam žmarce u trbuhu. A nisam smijela. Čak nije bila ni stvarnost nego san. Onda sam osjetila da mi fali on. Heh. Kad ću ga opet vidjet... vjerojatno za par godina. Kad odem u Francusku. Da.
Želim se vratit u Barcelonu. Srce mi zatitra pri samoj pomisli da ću je i ove godine vidjet. One predivne zgrade. Ulice. One dobre ljude koji tamo žive. Onaj miris. Onaj osjećaj koji prođe cijelim mojim tijelom čim stupim na La Ramblu. Obožavam taj grad. Ima dušu. Poseban je. Ima "ono nešto", kako bi se reklo. Tamo sam srela njega. Dva puta u istom danu. U Barceloni. To se rijetko događa. Da mi je bilo barem još 5 minuta... Samo toliko...
Shit... ne bi smijela ovo pisat. Ne bi smijela ovo osjećat. Mislit. Ništa. A opet... Ne. Cijela večer mi je otišla zbog sna. Zbog jedne male sitnice. Zbog ovoga. Zbog Barcelone. I njega. I zbog ovih suza koje opet klize mojim licem. A ne bi smijele... Ne bi.
Ne sada.
)':
Post je objavljen 21.07.2007. u 21:51 sati.