Toplo jutro se polako počelo buditi, razotkrivati tamu i polagano bljedilo tamu. Vjetra nije bilo, kao i cijelog ljeta do sada, vrućine bez vjetra. Vjetra je jedino bilo par dana dok je pljusak bio, ali ništa više. Pijetao iz nečijeg dvorišta dao znak za buđenje. Barem je mislio da nekoga budi. Subota je rijetko kome radni dan tako ranog buđenja, još manje samome gradu. Pa, ovako mali gradić može imati koga, ali niti auta na cesti, a autobusi prazni. Tišina. Pijetao se opet oglasio.
| „Volio bih da balavac začepi više“ pomisli jedan čovjek, žureći kroz sve rjeđu tamu, njegov hod tih, lagan. Imao je na sebi crne starke sa crvenim rubovima, smeđe kratke hlače, bijelu majicu i bijeli vojnički prsluk. Tipičan nu metal stil, barem na njemu nešto uobičajno za vidjeti. Taj crnokosi dječak, već dobro razvijen, skoro i kompletan, sa zelenoplavim očima, ravnih obraza i neurednim ogustim obrvama, često je hodao pustim i mirnim ulicama gradića Harkad u ove rane sate. Pecivo koje je jeo imalo je okus na pepeo u njegovim ustima, makar je bilo fino i svježe tijesto, čiji se miris primjetio prije samog dječaka. Žurno koračeći kroz redove kuća, bio je fokusiran samo na destinaciju, dok je mozak slagao informacije o događajima, planovima i očekivanjima. Bio je veoma napet, obližnji psi su dizali glave na osjet napetosti i počeli lajati.
| „Oh, daj zašutite budale, nastavite ganjati svoj rep, ko da vam želim kaj zla. Idioti.“ Ubrzao je hod. „Nije niti meni drago što ste na lancima, ali ako njušite opasnot, porazmislite malo koliko puta vam je netko takav ušao u dovište u ovo doba. Da imate pameti ne biste bili zatočeni…“ i oholo pljune u otvor kanalizacije. „I u pakao nek se gone budale kaj vas na lancima drže i ne šeću, trunete jadnički“ zalajao je pas „ali ŠUTITE!!!“ i pehne sa žalosti u sebi kamen na putu koji je pogodio u znak na cesti koji je odzvonjavao jutrom punom jekom. Svi psi su počeli lajat na nastalu buku. „Jebem ti mater“ opsuje on i bijesno prekoračuje preko ceste, da nakon par kuća bas na ogradi ga malčice prepadne, na što je ovaj odgovorio bijesnim zamahom lijeve ruke i umornim uzdahom. Bio je tako umoran. Zašto ga pesi jednom ne ostave na miru? Pijetao se oglasio opet. Zavrtio je glavom od nemoći.
| Držeći se za glavu lijevom rukom ostatak puta, došao je do svog staništa. Bijela kuća sa smeđim dnom i šalaporkama, te crnim krovom i jednim balkonom iznad ulaza. Ograda kuće je bila isto smeđa, sa cementiranim puteljkom prema kući, koji je dosezao skroz do zadnjeg djela kuće, gdje je i prebivao. Ušao je preko ograde da ne ruži ulaznim vratima i krenuo je do svog prozora, da ga dočekaju zaklopljene šalaporke – zaboravio ih je odškrinuti. Tiho je opsovao i naslonio glavu na njih. Ostao je u tom položaju par minuta dok se nije vratio u stvarnost sa planom. Kimnuo je glavom, vjerojatno zraku. Krenuo je prema stražnjem djelu dvorišta, na drugi kraj kuće, po sakriveni ključ. Posebno tiho je išao uz prozor njegovih roditelja, nebi bilo lijepo da otac sazna da ga nije bilo cijelu noć doma. Pogotovo ne i gdje i s kim. Zašto roditelji moraju biti skoro uvijek protiv djece? Zar su oni zaboravili kako je to? „A kaj se bunim“ pomisli. „Mi danas imamo internet i pizdarije, a oni su išli na pašu sa kravicama. Pitam se tko je svijesniji stvarnosti. Možda su oni više oko života, ali mi imamo jače opće gledište. Ah, kaj se zamaram…“ Našao je ključ gdje i treba biti, smiješak se pojavio na nj. licu.
| Vraćajući se istim putem, opet se šuljao uz prozor spavaće sobi njegovih roditelja. „Neka spavaju i ne brinu me“ pomisli, „manje glavobolje za mene“, kada mu sine – nije čuo očevo hrkanje. Obuzela ga hladna briga. Okrenuo se i polagano došao do prozora, kada je čuo tihi razgovor…
Post je objavljen 21.07.2007. u 12:45 sati.