Marketing
Lica pred objektivom. Ista su kao i ona iza njega.
Neću priznati da me uhvatila jedna velika želja za pisanjem. Neću priznati za pisanjem postova, nego za pisanjem bilo čega i bilo gdje. I opet dobro poznati zvuk poruke me diže sa stolice da odem i vidim tko me se to sjetio, da se istegnem i prošetam do kreveta, i opet zaboravljam što sam htjela napisati. Ubiti, nitko me se nije sjetio, samo mi javljaju tko me zvao, kad sam, valjda, bila bez signala, jer mobilni telefon nikad ne gasim, ali nikad. Tmurne sjene me proganjaju i pokušavam se nasješiti svo bezvoljnom liku u ogledalu ali svaki put kad se osvrnem vidim isto, vidim ista lica ispred objektiva i tri osmjeha, okrenuta prema dolje. No, to me nezabrinjava. Jednom sam pokušala napisati esej ali sam odustala sve dok me nisu natjerali na to. Grubo je i reći natjerali, nagovorili, ali nagovorili jer sam dakako; morala! Moja želja da budem posebna tone duboko, uopče ne izvire na površinu. Što se ja sve više truim biti posebna to mi sve manje uspijeva. Muče me godine puberteta, ali preletim to onako *glavombezobzira* Kadkad zaboravim kliknuti na ono undo ili stsnuti space, i zaista sam razlišljala, razmišljala sam o onom svoje i, da nema tog veznika rečenice bi mi bile monotone.
Tata mi je priznao da ne zna č i ć, dok mamu muče ije/je. Priznajem, za ovo č i ć sam se navikla, i ja ne da ih znam prepoznati već ih znam napamet, ionako sam previše knjiga pročitala ali i dosta pišem pa razumijem tu neku balkansku logiku toga č i ć. Dok mene; ovu lijepu, plavu glavicu muči ono ije/je, to mi niti nije toliko bitno, pošto mi nije toliko bitno onda i sama odustajem da se potrudim da i to naučim kao ono č ili ć. Važno je znati da se zadnje ć u prezimenima ne piše č, a ako je prezime već Poljsko, Češko, Mađarsko, postoje iznimke.
Ja se osjećam kao ta iznimka u tim prezimenima.
I skidam masku jer postajem ja.
Post je objavljen 21.07.2007. u 14:11 sati.