Marketing
Zašto čekati sutra?
Prošli tjedan bijah na rubu, na granici očaja. Htjela sam onaj Telefonski poziv i trebala sam Ga čuti jer bez njega mi nadolazeći dani nisu imali smisla. Svakim danom postajala sam sve nervoznija i totalno odsutna. Nisam bila svjesna što mi se događa...
Nazvala sam Ga večer prije operacije. Bio je u bolnici. Zazvonilo je, a ja sam ovaj put bila sigurna što činim. Trebala sam čuti Njegov glas ponosa i slave. Javio se... Pričali smo. Kratko, ali dovoljno. Tada se sve promijenilo. Osmijeh na licu, ples sreće u očima, a Ljubav se više nije igrala skrivača sa srcem.
Dvadesetšest dana se nismo čuli niti vidjeli. Prokleto dugih dvadeset šest dana... U početku sam bila sigurna u sebe misleći da mi On ne znači išta u života. No kako su dani prolazili, osjećala sam se prazno, osamljeno. Nešto mi je nedostajalo. Shvatila sam da mi nedostaje Njegova blizina, Njegov glas, Njegov zavodnički osmijeh... Napokon shvatih da mi nedostaje On.
- Ali, zakratko, privikneš se na tu osobu i počneš u potpunosti ovisiti o njoj. Tada već misliš o njoj tri sata, a zaboravljaš je tek na dvije minute. Ako nije u blizini, prolaziš kroz iskustvo kakvo imaju ovisnici kad ne mogu doći do droge. Na tom stupnju, isto kao i što ovisnici kradu i ponižavaju se da bi došli do onog što im je potrebno, i ti si spreman učiniti bilo što zbog Ljubavi.
Bila je to tajna veza između nas dvoje.
To je ona velika prva Ljubav u godinama kada više niste toliko naivni i kada niste sigurni ni u što. Ja nisam znala što osjećam. Bila je takva zbrka u glavi. Stalno sam mislila o Njemu. Svaka moja riječ te noći bila je molitva za Njegovu operaciju. Srećom, sve je dobro prošlo.
Prešla sam granicu prijateljstva i nalazila sam se na Teritoriju Ljubavi - kaotično i zbunjeno. Nikada nisam ni sanjala o tome, ali... Na kraju, sretna sam jer to nije klasična Ljubav čiji su simptomi simpatija, leptirići u trbuhu, sms poruke... Ne, ne! Osjetila sam Ljubav i čudnu zaljubljenost.
Ljubav je uvijek nova. Sve jedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Trebamo je prihvatiti jer ona je grana našega postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i kada to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer, u času kad krenemo ususret Ljubavi, i ona kreće ususret nama,
I spasi nas.
Ljubav... On je taj koji me može svakakvim imenom nazvati, On je jedini kojemu praštam, On je jedini s kojim se često svađam, On je jedini koji može zaboraviti čestitati rođendan... Ja sam jedina koja je vidjela Njegove suze, ja sam jedina koja može vikati na Njega i reći Mu da je idiot i kreten, ja sam jedina koju zove deset puta dnevno. On je Jedini i zbog njega sam ludila dvadesetšest dana. On je jedina Prva Ljubav.
On je On i nitko ga ne može zamijeniti. Uvijek će mi biti negdje u podsvijesti.
On nije muškarac o kojem sam sanjala, ali dobila sam ga jer mi je potreban. On nije muškarac s kojim mogu razgovarati o poeziji ili o Matoševoj pjesmi, On je taj koji ne razumije mnogo toga. On je najprije smotani muškarac koji ne zna što želi. On je, on je... On je on. Gotovo! On je zbunjen, ali iskren. Lud je totalno. I zbog toga Ga volim...
A u Ljubavi ne postoje pravila. Možemo se truditi slijediti priručnike, ovladati svojim srcem, osmisliti strategiju ponašanja - ali sve je to besmisleno. Srce odlučuje. i što odluči je, bez sumnje, ono što vrijedi.
Post je objavljen 20.07.2007. u 23:28 sati.