Bilo nas je u kombiju osam, Arlena, Lotar, ja i četvoro mrtvaca, mrtvih od glave od pete, te Lotarov pas Benny koji je drijemao. Nije baš lak posao otpremati mrtvace, pogotovo kroz preriju, a još je teži kad znaš da te čeka završni dio dostave, s puno fizičkog rada. Živa se popela na 40 stupnjeva iznad nule, stupanj više manje, a najviše se na vrućinu žalio Lotar, demantirajući da je crnci inače bolje podnose...
Za popizdit, reče Lotar, brišući s čela krupne graške znoja, kakve i priliče takvoj tjelesnoj masi.
Ae, na to će Arlena, popravljajući ruž.
Nije ni nama baš dobro, iako smo već pothlađeni, zaključiše mrtvaci.
Koji mi bog bi da napustim siguran posao berača lješnjaka, i zaposlim se u komunalnoj službi, na to ću ja, ali to nije baš naročito pomoglo popravljanju opće atmosfere.
Lotar me ošinu pogledom i reče Rekao si da ne podnosiš lješnjake, izuzev u sladoledu.
.
Ne podnosim ni mrtvace, pa eto prevozim ih kroz preriju, rekoh, mrvicu živčanije nego inače, valjda zbog vrućine.
To nije lijepo od vas, na to će odostraga mrtvaci, pomalo uvrijeđeni. Mi nismo birali ko će nas isporučiti, pa vas molimo da nas tretirate sa kakvim takvim respektom.
Ae, opet će Arlena, nehajno pustivši da joj bretelica sklizne preko ramena, na što ni Lotar ni ja, a bogami ni mrtvaci, nismo imali nikakvih primjedbi.
Arlena je naravno, dobila posao preko debele veze. Jest da smo gotovo najniža karika u komunalnoj službi, ali ipak je to siguran i solidno plaćen posao. Nije da smo od nje imali puno koristi, zapravo nikakve, ali pogled na obujam njenog grudnog koša, zna podići čovjeku rasploženje, čak i na plus 40.
Konačno stigosmo do zadanog mjesta. Zadano mjesto je iskopani pravokutnik u preriji, nekih 20 kvadratnih metara veličine i pet metara dubine. U prijevodu, veoma ekonomična i svrhovita masovna grobnica. Jebi ga, znate prenapučenost, kriza i takva vremena, pa je nekako na mrtvima najlakše uštedjeti.
Kad sam rekao da smo najniža karika u službi, znači da postoji komunalna kasta ispod nas. To su kopači. Oni su uglavnom indijanskog porijekla, uopće ne izlaze danju, pa čak i grobnice kopaju noću, te navodno žive u rupama u zemlji. Zapravo ih je rijetko tko od nas običnih smrtnika ikad i vidio, kažu da im samo poglavice izađu na površinu danju jednom mjesečno i odu u grad po plaću za sve ostale.
Uglavnom, rupa je bila iskopana kad smo stigli. Kopači nikad ne omanu.
I nije nešto, reče jedan od mrtvaca, iako kad bolje razmislim, u konačnici je svejedno.
Tja, prah si bio(ja osobno ne vjerujem u to, kad sam to zaboga bio prah, volio bi da mi papa Ivan Pavao IV to malo bolje objasni) prah ćeš i ostati, kroz zube promrmljah i predah Lotaru lopatu.
Tvoj red rekoh, gotovo s olakšanjem. Pogled mi je pritom svrnuo na Arlenu, koja nije nosila grudnjak. Logično, vruće je.
Lotar mi reče:Mogao si ti ovaj put bar jednoga. Znam da je moj red, ali nekako mi je lakše. Nisam se dao navući na to. A ne, znaš da ovaj put ja samo vozim. Uostalom, ja sam zadnji put imao šestoricu, dok si ti bio na odmoru u Grčkoj. Ti si žderao gyrose i pio metaxu dok sam ja lopatario preko norme. Ne stari, na tebe je red.
Lotar je na to samo odmahnuo ogromnim ramenima, i sjetno uzeo lopatu. Pripalio sam pljugu, sjeo u stolicu u ono malo hlada što je pravio kombi i čekao. Benny je i dalje spavao, psi su lijene i nekorisne mrcine, a Arlena je pragu kombija nezainteresirano buljila prema naprijed, u svojim vrućim hlačicama, ako se nešto tako kratko hlačicama može nazvati. Povremeno bi samo prekrižila noge, što je i inače bila jedna od življih aktivnosti koje je prakticirala.
Zatim je nastupila potpuna tišina. Nije ni do tada bilo neke buke, s obzirom da je Benny spavao, pa se ne bi moglo reći čak ni da je pas zalajao.
Tada se začuo prvi mukli udarac. Zatim bi se čulo neko tiho mumljanje, iako su mrtvaci već znali da su mrtvi, pa su uglavnom dosta dobro podnosili i ovaj završni, formalni čin.
Ipak, koliko god se navikli, zvuk lopate koja lomi vratnu kost nikad nije previše ugodan. Ali kao što rekoh, služba je služba, a i plaća je solidna. Plus bonus za buljenje u Arlenine sise.
Možda se jednog dana i dočepam ureda, iako zasad još dobro podnosim terenski rad. Statistički poslovi u ovo doba uvijek su traženi, a brojati mrtve sam odavno naučio.
Tup, drugi mukli udarac. Ovaj put čak se i Benny malo trznuo, dok je Arlena i dalje buljila u prazno. Tišina. Tup, treći udarac, Benny je sad već bio skroz budan, Arlena jednako blazirana, a ja sam završio pljugu. Ožednio sam, i počeo maštati o hladnoj pivi.
Četvrti. Gotovo. Još malo će sumrak, posao se uvijek tempira tako, kako bi brzo došli kopači obaviti prekrivanje zemljom, da u međuvremenu posao ne dokrajče strvinari. Nemam pojma da li se to ikad dogodilo, nikad se nismo vraćali rupama koje smo jednom napunili.
Na putu natrag, neko vrijeme smo šutjeli. Tad smo vidjeli jednu kamp kućicu usred prerije, bila je to kućica pretvorena u pokretni ugostiteljski objekt sa starom, rabljenom neonskom reklamom nespretno nakalemljenom na krov.
Arlena reče Mogli bi na sladoled. I ja sam ožednio pa se složih, a ni Lotar se nije bunio, on pak ima neutaživ apetit. Dok smo izlazili, Benny se popišao na gumu od kombija. Sranje, sad će još zaudarati na amonijak po ovoj vrućini....
Sjedili smo tako na plastičnim stolcima i gledali u preriju. Sumrak se hrvao sa zadnjim tragovima crvenila, kao da mu je neugodno što je tako lijep, pa se trudi da što prije pobjegne..
Kad sam bio mali mislio sam da prerija sadrži neku veliku tajnu. Sad sam je prešao uzduž i poprijeko, puneći rupe, ali je još nisam pronašao. Valjda čovjeku postane vremenom svejedno, umori se od tajni.
Htio sam to podijeliti s njima i reći kako često ne vidimo tu svakodnevnu ljepotu, ali sam vidio da Arlena nezainteresirano liže svoj sladoled od lješnjaka, dok Lotar zaranja svoje snažne crnačke zube u ogromni Hot Dog. Benny je pak ponovo zaspao, a i sumnjam da bi džukela išta razumjela.
Tja, kao da je uopće bitno, rekoh sebi u bradu i otvorih pivo, koje se od vrućine već dobrano stoplilo u mojoj ruci.
Post je objavljen 19.07.2007. u 16:02 sati.