s poštovanjem, djelo Mastera ß-e, kao gosta na blogu brata te sestre...
Toga dana je, kao i inače šećući dobro poznatim cestama, a sve u namjeri da se, kao i milijuni drugih štakora dokopa one mutne apstraktne predodžbe što je nazivaju sutrašnjim danom, odlučio povući par neurona više na desnu stranu svog mozga. Nije bio svjestan u tom trenutku činjenice da je time nepovratno promijenio izgled budućnosti i izbrisao u nepovrat sve ono što bi buduće generacije, koje bi postojale da se ta tada vrlo sitna promjena nije dogodila, nazivale svijetom koji poznaju. Njega to ne da nije zanimalo, nego je u tom trenutku imao puno važnijih briga od nekih budućih tinejdžera koji će se rezati pod kutom za par stupnjeva različitim od ovog današnjeg. Naime, između izbjegavanja naleta nekih simpatičnih ljudi sa šarenim zastavama i još jednog posjeta crvenoj zgradi radi dnevne doze elektrošokova, ona olupina koju je nazivao svojim životom ulazila je u stanje vrištanja "ne ne ne želim sada na redoviti godišnji tehnički pregled!!". U nadi da će se uspjeti dovesti u kako-tako funkcionalnu kondiciju ušao je u tramvaj broj 18 koji ga je odveo u zlu menzu. Zagrcnuvši se špagetima na bolonjez, razmišljao je - "Dovraga, mora da je bez prestanka kišilo nad Bolonjom tog dana kad su donijeli deklaraciju...". Biće preko puta njega, koje je upravo proždiralo svoju porciju špageta, mislilo je za to vrijeme - "Ujebote kako je dobra ona plava u tangama ujjjjmeee kako bi je jebaaaa i ova hrana je sranje al jebaaaa bi ovu a i ovu kod nje možda isto ali...." - naime, biće preko puta njega bilo je od onih što ih nazivaju Ljudima. No On je bio drugačiji.
Kad mu je majka nakon što ga mjesec dana nije vidjela rekla "pa ti si drugi čovjek!" ni on sam nije bio svjestan da to nema veze s vezom. Ne samo zato što nije baš bio drugi, nego otprilike 3455-ti, nego i stoga što nije baš da je bio čovjek. A o čemu god da je još mislio tog dana, bilo je to manje važno, jer je On već samim svojim činom - svjesnim u tom trenutku, ali nesvjesnim u smislu posljedica - uništio sve ono što se trebalo dogoditi. A to nije bila baš najbolja ideja, ukoliko uopće u takvom kontekstu možemo koristiti dobro/loše termine.
Ja sam za to vrijeme proklinjao prokletu kišu i pokušavao usmjeriti kišobran prema nedefiniranoj lokaciji odakle je puhao prokleti nedefinirani vjetar. "Prokleta mokra kiša, prokleti mokar vjetar, čak ni prokleti Milan Sijerković ne bi prokleto znao odakle ovo prokleto sranje puše jebem mu majku, vjetru a ne Sijerkoviću..." zabavljao sam se ja takvim mislima odvraćajući sebe od trivijalno nebitnih pitanja poput smisla života, svemira i svega ostalog što je ikad prošlo Douglas Adamsovom strujom svijesti. No, sretan splet okolnosti sastavljen od naleta vjetra koji mi je razjebao kišobran (koji čak nije ni bio moj), Renault Megane Scenic-a koji je prošao zgodno smještenom lokvom 50-tak cm od mojih nogu brzinom nekih 10-tak km/h iznad dopuštene, te prolaska žene za kojom je neki moj supatnik slinio u zloj menzi malo ranije, u jednom trenutku bio sam istovremeno mokar do kože i savršeno ravnodušan prema toj činjenici.
To je bilo to. Nije mi trebao daljnji poticaj od Svemira - razbio sam sve ono na čemu je dotada stajao lažni natpis namjenjen mojim bližnjima - DONEKLE NORMALAN I RAZUMAN - te konačno shvatio što mi je činiti. Ne, nisam shvatio što mi je činiti, ali sam shvatio što mi je NE činiti, a i to je u odnosu na količinu shvaćanja koju sam imao prije, bila bitna promjena. Bacio sam gorespomenuti kišobran u gorespomenutu lokvu, a potom na isto mjesto poslao i svoj mobitel i novčanik. Sigurnim hodom koračao sam sada prema istoku, zanemarujući sve što mi se našlo na putu, ceste, semafore, aute, vrtove, zgrade... Prestao sam proklinjati kišu, svoj život i sve ostale stvari koje ništa drugo ne rade osim što padaju - nisam više razmišljao, samo sam osjećao, puštao Svemiru da me vodi, gutao njegov Ritam, grlio njegove Melodije i odbijao se okrenuti. "Zar je važno tko je Helena?" dobacio sam nekom samoprozvanom ministru nečega što mi je samo par sati ranije određivalo sve o čemu sam mogao misliti. Zaista, zar je važno?
A on? On je, izašavši iz menze u glavi recitirao već dobro znanog Poe-ovog Gavrana, i otprilike kod "anđela što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše" dogodio se vrhunac podmukle spletke svepovezujućeg Svemira.
On i ja, susreli smo se.
...
Post je objavljen 19.07.2007. u 15:30 sati.