Marketing
Nostalgičan...
Bila je neka osamdeset druga, treća.
Polako i nesigurno sam ulazio u pubertet, gutao knjige i stripove i bio prilično iritantan poluštreber mlitavog tijela.
Nisam baš bio neko epohalno simpatično ni komunikativno dijete, ali te zadnje godine osnovnjaka neću nikad zaboravit, dapače, mislim da su bile sjajne.
Tada smo naime počeli razmjenjivat ploče i općenito slušat pravu muziku - ali braco, tada si mogao kupit samo jednu ploču mjesečno od krvavog džeparca (ili nejedenja marende – Von Smile), i tih si je mjesec dana izlizao skoro do ravnice i bogami popamtio i tekstove i rifove.
A sad mi se kote mp3ce po policama...
Istovremeno, moralo se ić u kino bar jednom tjedno (srećom pa su starci odustali i davali nam pare da idemo sami) jer nije bilo ni videa ni dvd-a i samo dva televizijska programa.
Čak me i Titina smrt dočekala u studentskom centru za vrijeme "Otoka Dr. Mooreaa", ciglih pet minuta prije kraja.
A od ta dva programa, na prvom je bila gledljiva samo domaća serija u nedjelju iza dnevnika, ta naravno crtići od 7.15 do 7.30, kao i Igre bez granica subotom.
Zato je drugi bio naš.
Dječji.
Jedna nogometna tekma subotom i eventualno srijedom, košarka tu i tamo, rukomet tek ako bi neko ušao u polufinale lige prvaka.
Tenis je bio potpuna nepoznanica.
Prvi prijenos je bio onaj Bobe Breninog Živojinovića kad je slučajno ušao u finale «flešing medouza» (komentirao je Zvonko Mihajlovski, najumišljeniji i najviše citiran komentator s najviše gafova u povijesti), i nije znao da ima prijenosa pa je psovao nekih 30 posto meča dok su revnosni Ameri uredno držali uključene mikrofone na mrežici a Zvonko crvenio u studiju ko bulka.
Prednost tih dana je bila u tome što bismo mi klinci došli ujutro na nastavu i prepričavali ono što je sinoć bilo na drugom.
I tako svaki dan.
A gledali smo svi isto jer nije bilo izbora.
I meni bi bilo divno reć neki komentar ili foru na tekmu, seriju ili – Hit meseca s Ducom – kiseli osmijeh – Marković, na koju su bogami padale i prve drkice.
Kužiš, ono, nije bilo nikog da se busa s nekim CSI-jem, trećom sezonom zakona braće ili prijenosom FA kupa jer si bio sveden na obični drugi program.
A sve to pišem jer mi je totalni bed kaj su svi oko mene već pogledali i Oz i Vatrene Dečke pa nemam s kim lajat.
Oće neko lajat samnom?
Ko je luđi, Leary ili ona kaj više nije trudna? Kakvi luđaci!!!
A kako je ispušio Adebisi, kako mi je žao Beechera, kakvi su to likoviiii!!!
Evo još par slikica s OlimpiVade by Stokuća:
Prvo obaranje svjetskog rekorda i filmić o kralju gutača
Novi načini izbačaja pivskih podmetača
Dok jedni loču, drugi delaju!
Nakon tri minute s tri kile u ruci...
Za mozak, najteža igra...
PS: Dvije osobe koje znam, volim i cijenim su u bolnici.
Bore se za život.
Jedna zbog aneurizme, druga zbog naleta petice u Vukovarskoj.
Nekad se zapitam koliko malo cijenim i zdravlje i sve ono što imam i kako me samo te nekakve proklete ljudske nesreće mogu natjerati da se preispitam i vidim koliko treba cijenit život i voljet ljude koji to stvarno zasluže.
Bemti...
A., M., oporavite se što prije...
PS2: Par stvari žicam:
Jel zna neko neki program di mogu zrezat dio pjesme koja me nervira u mp3 formatu a da nije mp3cuter kojeg ne kužim?
Jel neko zna prebacit film u quicktimeu s bočnog na normalno gledanje?
Zahvalan!
Post je objavljen 19.07.2007. u 12:08 sati.