U našoj ulici, samo naša kuća ima pravu kupaonicu. Koliko god smo željeli živjeti na što afganistanskiji način, bez kupaonice se nije moglo. Rupu u podu smo zamijenili WC školjkom, i to pravom, a ugradili smo i kadu. Pritisak vode nismo imali, ali smo, zahvaljujući nekoj spravi koja se pričvrsti na spremnik za vodu, dobili i tu blagodat. Pumpa radi na struju, tako da kada nema struje nemamo ni pritiska, ali to je već sitan problem. Još uvijek ne uspijevamo naći septičku jamu, ali dok ne smrdi, baš nas briga.
Ono što nismo imali, a već dugo priželjkujemo, je kuhinja. Naši susjedi, a tako i mi, kuhali smo u sobi. Kuhinja, kako smo odmilja zvali prostoriju u kojoj smo držali štednjak, sastojala se od štednjaka, dva ugrađena ormara za odjeću, jednog plastičnog stola i hladnjaka. Na podu nije bilo ništa. Čisti beton.
U ormare za odjeću smjestili smo suđe i namirnice, a sve ostalo smo držali na stolu.
U kuhinji je zimi bilo užasno hladno. U Kabulu se tada temperature spuštaju i ispod –30 stupnjeva Celzijusa. Hladnjak smo tada upotrebljavali isključivo za odmrzavanje. Kada bih htjela kuhati, oblačila bih debelu zimsku jaknu i kapu. Brzo sam palila plin ispod lonaca jer bi se u protivnom voda počela lediti. Osim vode ledilo se sve. Jaja smo, prije nego bi razbili ljusku, prvo odmrzavali ispred plinske grijalice. U svakom slučaju, kuhanje nije predstavljalo nikakav užitak.
Ljeti je u kuhinji užasno vruće. Otvaranje prozora ne pomaže, jer su temperature vrlo visoke. Jaja koja kupiš u gradu, pokvarena su od vrućine. Od 25 jaja, u prosjeku je 5 onih koja bi mogla biti dobra. Ostala su bila zelena i smrdljiva. Ne želite ni zamisliti kakvu patnju predstavlja razbijanje dvadeset pokvarenih jaja. Ni ja ne želim zamišljati. Dok moj suprug razbija jaja, ja pobjegnem iz kuhinje. Tek kada se sve prozrači, usuđujem se doći i započeti s pripravom obroka. U svakom slučaju, zbog nedostataka radnih površina, umivaonika i svega ostalog što čini kuhinju, kuhanje ni ljeti nije bilo pretjerano zabavno.
No, kuhanje je išlo bez obzira na sve, ali pranje suđa je i ljeti i zimi bilo stvarno naporno. Suđe smo prali u kadi. I to nam je, iskreno govoreći, dozlogrdilo. Voda se razlijevala po cijeloj, tek očišćenoj kupaonici. Zimi se na podu stvarao led, a ljeti gomile blata. Zato smo odlučili jednu sobu pretvoriti u kuhinju. Iz kupaonice smo probili zid i doveli vodu, ali zid je bio stalno mokar pa smo se odlučili ugraditi i pločice. Zovnuli smo keramičara.
Keramičar je bio sitniji, tradicionalno obučen Afganistanac. Pločice je postavio, svaka čast. Negdje pred kraj posla, taman kada smo se opustili, iz kuhinje se začuo zvuk kršenja plastike.
Našli smo keramičara s glavom, do ramena, zavučenom u zamrzivač, kako skuplja zamrznutu piletinu iz plastičnih posuda.
Izvukao se iz zamrzivača, još uvijek držeći po komad pilećih prsa u svakoj ruci. Rekao je da je tražio vodu.
Piletinu smo mu poklonili.
Naša kuhinja ima plavo-bijele pločice.
Post je objavljen 19.07.2007. u 07:22 sati.