Marketing
Voler en solo
Fou pour la paix.
Svom timskom radu uprokos, odlučila sam more kategorički solirati. Apsolutno i potpuno, bez mobitela, bez interneta ( dobro priznajem nisam ovaj dio baš uspješno položila, ali to je moj godišnji dođavola ), bez televizije, bez turista, bez ljudi općenito.
Dođete li kad u fazu kad vam je svaki ljudski i društveni kontakt suvišan? Jeste li ikad tu svoju, nebitno kako trenutačnu želju, učinili stvarnom? Odlučila sam biti dosljedna sebi i zaputila se na modernu verziju pustog otoka. Svjetionik.
Čula sam od par avanturistički nabrijanih individua s kojima dijelim povremeno pogled na svijet, kako za savršen bijeg od svakodnevnice i brzo prešaltavanje na brutalnu jednostavnost stvarnosti jest boravak na jednom od desetak jadranskih otoka-svjetionika. Danima sam se nećkala i propitivala svoju spremnost da se odreknem ovih par gadgeta kojima doslovce robujem svakodnevno i požrtvovanošću neke okultne svećenice iz doba prije Krista, i uz pomoć svoje osobne tvrde glave napokon donijela odluku. Ukidam bilo kakvu vrst svakodnevnice na godišnjem odmoru. Samo 8-9 sati sna dnevno, sunčanje, kupanje, ronjenje, čitanje knjiga te mega-giga-turbo-jumbo intenzivno odmaranje.
Učinak? Crna sam poput ebanovine, kosa mi je unatoč mojim srčanim pokušajima ( i kolutanju očiju šačice domorodaca dok sam ju mazala maslinovim uljem, jer kao trošim zlatnu tekućinu ) da ju zaštitim od sunca ipak posvijetlila par nijansi, a nakon tjedan dana klimanja i odmahivanja glavom, te povremenog e i a, tamo i kasnije, moje vokalne sposobnosti su došle do punog procvata. Drugi put bi mogla u neki samostan. Tišina opušta i glasnice i tijelo i najvažnje, glavu.
Kako u mom svijetu za sve treba barem tjedan dana da se obavi, tako sam i ja već tjedan dana zapravo kući. Tjedan dana mi je trebalo da sve poredim samo da bih mogla otići. Ako je vrijeme novac, ja nikad neću biti bogata. Srećom moj je posao je zavlačenje i dobivanje na vremenu. Nekad je uistinu divno što me plaćaju da im "gubim" vrijeme :-)
Oprostite na nejasnom postu, osjećam se pomalo još uvijek zbrčkano. Tako je lijepo i ljekovito bilo biti sam, a znati da se imate kome vratiti. Toliko mi je trebalo da budem malo sebična i dam prednost svom miru da se sad osjećam kao mirna luka. Zelena oaza mira, kako kažu na brojnim brošurama mondenih hotela u srcu šušura jadranske rivijere... Interesantna brda iluzija. Tako sam ponosna na sebe što im nisam povjerovala. Ponosnija što sam tjedan dana provela totalno sama i nisam se dosađivala niti sekunde! Svaku večer polagala glavu na bijelo platno jastučnice omirisane lavandom i maslinovim uljem iz moje kose sretno umorna, izmorena vlastitim tijelom koje se umaralo i odmaralo u isto vrijeme.
I ono što je meni sada najveća utjeha... Nisam se vratila kući tužna što je avantura gotova. Bilo mi je predivno, uzbudljivo, savršeno opuštajuće i odmarajuće. Kao Dorothy iz Oza, klikajući petama svojih ipanemica... Svuda pođi, kući dođi.
Avant! U nove ratne pobjede...
Post je objavljen 22.07.2007. u 14:59 sati.