U iščekivanju kolegice koja uvijek kasni, dok mi sunce prži kožu, a povjetarac igra vlasima kose, dobih napadaj inspiracije i želju za pisanjem. Htjedoh pisati o snazi volje, no netko je upravo prošao pored mene, pa su mi na pamet pali ljudi i odnosi.
Što li je to u ljudima da osječaju kompatibilnost s nekim drugim? Da li međuljudske odnose možemo usporediti sa simbiozom i sličnim odnosima?..možda..
Simbiozni odnosi mogli bi se protumačiti kao odnosi dvaju ili više organizama koji se međusobno potpomažu, a isto tako postoje ljudi koji trebaju pomoć i oni koji su je spremni ponuditi, pa kada se to dvoje na neki način poveže i krenu kroz život zajedno, mogli bismo to personificirati simbiozom.
No, izuzev samo „zajednica“ i „simbioza“ htjela bi napisati pokoju o tipovima (skupinama) ljudi koji nas okruzuju (izuzev obitelji i sl.).
S nekima se može razgovarati apsolutno o svemu, u njima naći oslonac, potporu, utjehu, također se i zabaviti s njima. No takvi su rijetki za pojedinca, jer svaki pojedinac ima svoj ukus i svoj „popis“ stvari koje bi volio kod nekog drugog, i njih često nazivamo pravim prijateljima. S nekima možemo razgovarati o mnogo stvari, no opet ne o svemu, ali se možemo s njima i dobro zabaviti. Nismo sigurni da li u njima možemo naći ono što u onim pravim prijateljima nalazimo, a njih nazivamo samo prijateljima. Tu su naravno i oni koji su u našem radnom okruženju. S njima smo ili u dobrim ili u lošim odnosima, površni ili nešto od svega ovog već rečenog, no nazivamo ih kolegama. I još jedna skupina, dakle oni s kojima se samo pozdravljamo, tu i tamo ih sretnemo i razmijenimo pokoju riječ (ponekad u nadi da će što prije nestati iz našeg vidokruga). Njih zovemo poznanicima.
I kad u sve te skupine uvrstim ljude koje poznajem, ispadne ih mnogo, no ne ispadne ih mnogo kad bi se svakom dodavala doza kvalitetne komunikacije, humora, zabave, pa i doza ozbiljnosti, razumijevanja i sličnog. (Pod tim „dozama“ ne mislim općenito, već tip doze po pojedincu, a svaki pojedinac razmišlja drugačije pa s time voli drugačiju vrstu komunikacje, humora i sličnog.) Takvih je malo, no bolje imati malo takvih nego puno nikakvih.
Pa što je to onda u ljudima da osjete „kvalitetu“ druge strane? Da li možda slična iskustva, mišljenja? Svakako, no ima i onih kojima se životi razlikuju kao nebo i zemlja, a opet, kao da su vezani pupčanom vrpcom.
U zadnje vrijeme sve više međuljudske odnose zamišljam kao biljne odnose. Ono sa simbiozom je jedan primjer. Recimo sparivanje plemke i podloge u vinogradarstvu i voćarstvu – ako su jedna drugoj kompatibilne, srastu i stvore nešto novo. Ista je stvar s ljudima. Ako i netko odgovara, prihvatit ćeš ga takvog, ako ne, odbacit ćeš mogućnos bilo čeg. No možda je to odbacivanje posljedica samo prvog dojma, koji vrlo često zna prevariti. Zato prije nego uočite nečije mane, proučite da li ima koja vrlina ili samo neka dobra strana koja bi mogla zasjeniti te mane, jer ipak, svi smo mi ljudi bez mane. Taj savjet bi trebala i sama uvažiti.
Mislim da u ovoj priči nema zaključka jer će uvijek postojati oni manje i oni više kompatibilni jedni drugima.
100 ljudi, 100 čudi..
100 žena 200 sisa...
Post je objavljen 18.07.2007. u 16:42 sati.