Bila je među najmlađima od 15 djece. Roditelji - siromašni doseljenici iz Zagorja u bogatu Slavoniju. Najmlađe žensko dijete. Završila je osnovnu školu, opismenila se. Vrlo mlada zaposlila se u tvornici. Na najtežim fizičkim poslovima. Stariji braća i sestre osnovaše svoje obitelji i otiđoše iz roditeljske kuće. Ona je ostala. Prgave naravi, ohola i ponosna, bezgranično odana onima koje voli. Sve je to bila. I zaljubljena je bila. U oženjenog muškarca. Ni nju ni njega to nije smetalo. Čak je bez riječi podnosila batine svog tri godine mlađeg brata koji ju je došao «opametiti» šakama, da ne sramoti familiju. Čak je bez suza podnijela napuštanje svog ljubavnika nakon što mu je rekla da nosi njegovo dijete. Ono joj je bilo dovoljno. Dugo je skrivala trudnoću. Ni dana bolovanja nije uzela. Do poroda. A i na taj je otišla pješke u bolnicu, iako je bila udaljena od njene kućice u predgrađu. Mala Blanka je umrla nakon nekoliko dana. Pokopana na bolničkom groblju. Samo je njena mama za njom suzu pustila. I nakon toga podigla glavu. Vratila se u tvornicu. Vratila se u pustu roditeljasku kućicu.
Još je 33 godine radila u tvornici. Svoju ljubav usmjerila je prema sestrinoj djeci i unucima. Neposredno prije umirovljenja upoznala je Petra. Iz okolice Osijeka. Razveden, napušten, tužan. Vjenčaše se to ljeto kad je prvu mirovinu primila. Zaključala je vrata svog skromnog doma, izljubila sestru i djecu joj i otišla živjeti kod njega. Uživali su u svom malom selu, kupali se u Dunavu, obrađivali vinograd i tetošili svoju kozu.
Ni onaj mali crno bijeli tv, ni telefonski razgovori sa sestrom i nećacima nisu je mogli uvjeriti da trebaju otići. Da je rat pred vratima, a oni onemoćali.
Nekoliko godina rodbina o njima ništa nije mogla saznati, čak ni to jesu li živi. O, da preživjeli su. I batine i kopanje rovova i šikaniranja i smrtni strah. Dočekali mirnu reintegraciju. I tad je Petrovo srce stalo. «Nije pošteno», mislila je. Ta ja sam starija, ja nemam djece, moj je bio red, opet sam sama… ali živ se pod zemlju ne može…
Pokopala ga je jednog sunčanog listopadskog popodneva. Posložila ono malo cvijeća po svježoj ilovači, pokupila najnužnije stvari i vratila se u svoj grad.
Rastužilo ju je stanje u kojem je našla svoj stan. Muž pokojne nećakinje kojoj je poklonila pristojno velik hausplac da si sazidaju kuću, a njoj u priključku mali stančić, od tog je stana napravio skladište pljesnivih zidova i uništenih podova. Sa sedamdeset godina bila je na početku.
Prošli tjedan proslavila je 77. rođendan. U maloj sobici koja je i kuhinja i dnevni boravak, a i spavaća po zimi, nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su joj došli čestitati. Ponosno pokazuje novi štednjak, sva se zajapuri kad se spomenu pojedini političari i predstojeći izbori ( ima ona svojih kandidata i žestoko ih brani ak netko kaže nešto protiv), nutka sendvičima, kavom, pivom i ne može shvatiti da ima ženskih koje ne vole pivo, a i ne gledaju meksičke sapunice. Kad je nećakov najmlađi sin razvukao harmoniku zaplesala je i zapjevala, iako je inače uglavnom savijena gotovo pod pravim kutem u leđima. Onaj sjaj u očima i sreća na tom izboranom i ispaćenom licu najveća je plaća svima koji su došli.
Sa Opatije je još prije nekoliko godina prešla na Benston, meko pakovanje.
Post je objavljen 18.07.2007. u 15:11 sati.