Marketing
Vrijeme prolazi...
"Eto nakon dugo vremena ponovno pišem novi post. Što da vam kažem, bio sam u Sloveniji prošli vikend, na Lošinju ovaj vikend, preko tjedna posao, autoškola itd... i niš ne stignem... O tome kako je bilo u Sloveniji, možete vidjeti ovdje, snimke sa Lošinja još nisam montirao, al ni nisu nešto posebno, osim ako ne volite panorame mora, primorskih gradića, sunca i borove šume.
Razmišljam malo, kako vrijeme ide brzo. Već imam dvadeset i jednu godinu. Puno previše. Kao da je jučer bilo kad sam bio onaj mulac koji je krenuo u srednju, kojem je sve to bilo sasvim novo, a sada već druga godina na faxu, radim u Vindiji sa malo zakašnjenja dovršavam auto-školu...
Razmišljam i o ovom ljetu, imam osjećaj kao da je tek počelo, a već je sredina srpnja. Neka se u kolovozu ponove kiše, koje često znaju biti, i ljeto je gotovo skoro. A tko će opet podnijeti one jeseni i zime... A kad dođe novo ljeto, još jedna godina više, još ćemo biti svi stariji, i još jedna godina mladosti biti će potraćena.
Razmišljam o svemu iza sebe... Koliko li je bilo predivnih trenutaka, predivnih stvari u životu kojih više nema. A kao i uvijek, postaneš svjestan kako ti je bilo dobro i lijepo tek kad shvatiš da je to otišlo daleko u nepovrat. Prisjećam se svega, od pijanih noći, do jutarnjih kava, vrucih ljetnih kupanja, od Žurkova, preko svoga Oštra do Ičića, Crikvenice i raznih Krčkih uvalica. Sjećam se planinarenja ko klinac, i odlazaka na snijeg u Gorski Kotar ili Sloveniju. Sve se to može ponoviti, ali nikad neće biti isto. Više nikad neću biti onaj klinac koji skače i divlja po moru, koji sanjka i valja se po snijegu, koji trči i skače po brdima, onaj bahati mali koji se svako malo sa nekim u gradu zakači...
Kažu ljudi da svako vrijeme nosi nešto svoje, i to je potpuno točno. Ne kažem da mi je sada gore nego prije, izuzev toga što imam puno više obveza i odgovornosti, ali što si mlađi, to je više toga tek pred tobom, kako godine prolaze, ostaju samo uspomene i žal što se određeno vrijeme nije iskoristilo bolje.
Gledam ljude starije oko sebe, skoro svima je život postao rutina. Ujutro se probude, otiđu na posao, umorni se vrate navečer doma, pogledaju televiziju i odu spavati. Eventualno za vikend malo žive, da bi u ponedjeljak sve opet krenulo isponova. Ja ne želim tako. Radije se ubijam od posla par sati, pa imam ostatak dana slobodno, nego čitav dan provodim u nekom uredu i sve što imam od života ako izuzmemo san jest pauza za ručak i par sati večernjeg gladnja tv-a, jer si ionako preumoran za bilo što drugo. Želim živjeti svoj život punim plućima, svaki dan, ili ga uopće ne živjeti.
Lucije Kornelije Sula bio je veliki rimski vojskovođa i diktator. Sudjelovao je u Jugurtinom ratu kao kvestor Gaja Marija, a u ratu italskih saveza protiv Rima kao legat gdje je pobjedio Cimbre i Teutonce. Nakon toga triumfalno ulazi u Rim, a kasnije sudjeluje u još nekoliko ratova i gušenja pobuna. 82 p.n.e. je ponovno ušao u Rim i zaveo diktaturu u kojoj se krvavo obračunao sa svojim protivnicima. Oslanjajući se na oligarhe i vojne veterane, promjenio je ustav i sustav vrhovne uprave šteteći demokratiji i građanima. Sula je bio prvi rimski diktator kome nisu bila ograničena prava i trajanje vladavine. I što je tada napravio? Zatrpan svim obavezama, dužnostima i odgovornostima, jednostavno je abdicirao, te se maknuo iz društvenog i političkog života i povukao u osamu. Čovjek je htio proživjeti svoj život, a ne ga potratiti na neke dužnosti i obaveze. To je i napravio, provevši zadnje godine svoga života okružen glumcima i zabavljačima, te umrijevši najvjerojatnije od ciroze jetre, radi previše alkohola.
Naravno, nije riješenje poput Sule poslati sve svoje dužnosti i obveze k vragu i doslovno se ubiti sa alkoholom, ali nikako si čovjek ne bi smio dopustiti da mu dužnosti i rutina diktiraju životom. Da bude rob vlastitim obavezama. Vrijeme ide stalno naprijed, i nikako se ne može vratiti... Koliko god to strašno zvučalo, svaka nova sekunda znači da nam je preostala sekunda života manje. Zato svaki sljedeći trenutak treba najbolje iskoristiti i proživjeti ga, kako sam već rekao, punim plućima. Ponekad je teško, jer te životne okolnosti pritisnu i dovedu u naizgled bezizlaznu situaciju, ali kako kaže najviše citirana izreka od Nietzschea, "što te ne uništi, učini te jačim". Na kraju ću citirati riječi, ili stihove koje je mala međimurka iz prošlog posta priložila jednom frendu uz rođendansku čestitku, koji zapravo najbolje govore o vrijednosti i važnosti svakoga trenutka, te koji su me motivirali na ovaj post i razmišljanje o vremenu koje je prošlo te koje stalno i nezaustavljivo prolazi:
Da bi spoznao vrijednost 10 godina
Pitaj svježe rastavljen par.
Da bi spoznao vrijednost 4 godine
Pitaj maturanta.
Da bi spoznao vrijednost jedne godine
Pitaj studenta koji je pao na završnom ispitu.
Da bi spoznao vrijednost devet mjeseci
Pitaj majku koja je rodila mrtvorođenče.
Da bi spoznao vrijednost jednog mjeseca
Pitaj majku koja je rodila nedonošče.
Da bi spoznao vrijednost jednog tjedna
Pitaj izdavača tjednih novina.
Da bi spoznao vrijednost jednog sata
Pitaj par koji čeka na susret
Da bi spoznao vrijednost jedne minute
Pitaj osobu koja je zakasnila na tramvaj, vlak ili avion.
Da bi spoznao vrijednost jedne sekunde
Pitaj osobu koja je preživjela nesreću.
Za značenje jedne stotinke
pitaj onoga kome je izmakla zlatna medalja u fotofinišu
VRIJEME NE ČEKA NIKOGA. ISKORISTI SVAKI TRENUTAK, KOJI IMAŠ, JER ON IMA VRIJEDNOST PODIJELI GA SA POSEBNIM LJUDIMA I ON ĆE BITI MAGIČAN
Post je objavljen 17.07.2007. u 21:19 sati.