Bavljenje knjizevnošću može nas naučiti da izbegnemo dvosmislenosti, ne da zaslužimo nagradu. Otkriva nam naše nemogućnosti, naša stroga ograničenja. Posle mnogo godina shvatio sam da mi je zabranjeno da imam magičan ritam, neobičnu metaforu, uzvik, mudro smišljeno delo koje nije kratkog daha. Moja sudbina je ono što obično nazivaju intelektualnom poezijom. Izraz je bezmalo oksimoron: intelekt (java) misli posredstvom apstrakcija; poezija (san) posredstvom slika, mitova ili bajki. Intelektualna poezija mora da isplete ta dva procesa. Tako čini Platon u svojim dijalozima; tako čini Francis Bacon u svom nabrajanju idola plemena, tržnice, pećine i pozorišta. Majstor ovoga žanra je, po mom mišljenju Emerson; u njemu su se ogledali, sa različitim uspehom, Brauning i Frost, Unamumno i, uveravaju me, Pol Valeri.
Divan primer jedne čisto verbalne poezije je sledeca strofa hajmesa Frejrea:
Nestvarna selice golubice
što ljubav pališ u životno veče;
duša ti svetlost, muzika i cveće,
nestvarna selice golubice.
Ne želi da kaže ništa, a muzika kaže sve.
Primer intelektualne poezije je ova silva Luisa de Leona, koju je Poe znao napamet:
Ne treba mi niko
da uživam u dobru što mi ga Nebo dade,
bez svedoka, kako sam svikô
ne znajuc za ljubav i ljubavne jade
bez mržnje, pakosti i nade.
Nema ni jedne jedine slike. Nema ni jedne jedine lepe reči, sa sumnjivim izuzetkom svedoka , koja nije apstrakcija.
Ove stranice tragaju, ne bez neizvesnosti, za srednjim putem (za sredokracem, tj. teze bespovratnom spoju prozimanjem- prim. preV.)
Buenos Aires, 29. april 1981.
Post je objavljen 17.07.2007. u 15:04 sati.