Marketing
TORNJAK
Evo, vratila vam se rubrika "O psima".
Jedna cura anonimka zamolila me da pišem o tornjaku pa sam joj pristala ispuniti želju
.
Dakle, ako vam se da čitajte, a ako neda pretvarajte se da ste pročitali pa u komentare pišite sve NAJ.
O tornjaku se priča već tisućama godina, onoliko koliko ovi lijepi psi postoje. Pisanih zapisa o njima nalazimo najranije u 9 stoljeću, ali potpuni opis izgleda, naravi i funkcije ovog psa nalazimo u starim manuskriptima katoličke crkve od Đakovačke Biskupije do Vrh Bosanske Nadbiskupije kontinuirano od 11 stoljeća naovamo -gdje god su živjeli Hrvati nalazi se zapisa o "Canis montanus" kako je ranije tornjak imenovan.
Tek u posljednja dva stoljeća je "Pas planinac" dobio ime "tornjak", makar ga i danas na Dinari lokalno stanovništvo naziva Ťdinaracť, a na Kamešnici i u okolici Sinja "toraš".
Unatoč raznim imenima pas planinac nije se mijenjao izgledom, naravi i svojom zadaćom od samih prvih pisanih tragova njegova postojanja. Od prvih zapisa do danas tornjak je jednako skroman i predan čuvar svog vlasnika i sve njegove imovine od svih napasnika, makar ga se najčešće koristilo za zaštitu stada ovaca i koza od vukova i medvjeda.
Opisuje ga se još u početku kao psa visokog 4 do 5 pedljeva (60 - 75 cm), duge, ravne dlake u raznim bojama, rep je gusto obrastao dlakom, a uha su viseća. U tim starim zapisima se također spominje da je pas planinac rasprostranjen po cijeloj gorskoj Hrvatskoj.
Pretpostavlja se da su pretke današnjeg tornjaka u naše krajeve doveli stari Hrvati u velikoj seobi naroda iz svoje prapostojbine Darijeve Perzije, s područja današnjeg Irana, područja koje je prema najnovijim dokazima kolijevka ovčarstva i prvih pastirskih pasa.
Sada se već sa sigurnošću na osnovu posljednjih arheoloških iskopina može tvrditi da su ovi prvi pastirski psi čiji fosilni ostaci datiraju unatrag 14000 g. preci svih pasa ovog tipa, pa tako i tornjaka, ali i kasnije nastalih moloških pasa. Ranije se vjerovalo upravo obrnuto kako su mološki psi tipa tibetske doge prethodili nastanku pastirskih pasa.
Dolaskom u nove krajeve preci tornjaka su se sigurno križali s psima koje su Hrvati zatekli na ovim prostorima, ili su tu kasnije prispjeli ratovima i trgovinom. No birajući za daljnji uzgoj štenad koja im je najviše odgovarala prema njihovim potrebama, vjerovanjima i običajima selekcionirali su kroz stoljeća tornjaka ovakvog kakvog ga danas poznajemo: velikog, dugodlakog, mirnog, staloženog i iznad svega skromnog psa čuvara, jako privrženog svojem ljudskom čoporu.
Jako nježan i pažljiv sa djecom i starijima, rezerviran i neagresivan spram nepoznatih ljudi, spreman samostalno donositi odluke u hipu se pretvara u oštrog čuvara ako to situacija nalaže.
Vjekovima je tornjak bio najodaniji čuvar i zaštitnik, ali je s početkom dvdesetog stoljeća gašenjem ekstenzivnog ovčarenja, izlovljavanjem vuka i povlačenjem nomadskih ovčara u najzbitnije planinske zakutke skoro u potpunosti nestao, sve dok ga nisu otkrili entuzijasti poput g-dina Ratimira Orbana, profesora Stjepana Romića, Borisa Halenka, ing. Marka Medara i Tihomira Kovačevića, te Šandora Horvata, Hrvoja Perkovića, Anta Kozine i fra. Petra Stjepana Krasića i sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli sustavno obilaziti posljednja obitavališta tornjaka, izdvajati primjerke pogodne za sustavnu gojidbu i planski uzgajati u čistoj krvi.
Napori hrvatskih kinologa i zaljubljenika su na sreću urodili plodom i danas tridesetak godina kasnije imamo posve stabilnu, homogniziranu uzgojenu populaciju modernog hrvatskog planinskog psa tornjaka uzgojenog na povijesnim zasadima, a u skladu sa zahtjevima planskog i selektivnog uzgoja prema najmodernijim načelima Međunarodne kinološke zajednice (FCI), od koje se uskoro očekuje i punopravno priznanje ove naše šeste autohtone pasmine.
Modernim uzgojem tornjak je osim svoje izvorne funkcije čuvara imovine svog vlasnika dobio još jednu funkciju kao i većina drugih pasmina u posljednjem stoljeću, a to je funkcija pratitelja i ljubimca u kojoj se također jako lijepo vidi njegova svestrana prilagodljivost. Tornjaku nije bitno živi li na mekanim tepisima negdje u stanu velegrada ili na zelenim planinskim pašnjacima, ako je uz svog čovjeka jednako je sretan i zadovoljan ...
Sada kada ste potrošili jedno dva sata na čitanje, a ja na pisanje pogledajte za kraj slike... Pusa
!=)
Shot at 2007-07-17
Shot at 2007-07-17
Shot at 2007-07-17
Shot at 2007-07-17
Shot with DSC-P32 at 2007-07-17
Shot at 2007-07-17
A ovo mi je najslađa slika
:
Shot at 2007-07-17
Post je objavljen 17.07.2007. u 14:49 sati.