Osjećam se kao loše uređena matrica. Tijelo mi gori, isparava, topi se. Mozak mi nije sposoban zadržati u sebi nijednu složenu rečenicu. Logički se zadaci pretvaraju pravu muku. Ne razmišljam. Temperatura raste. Sve više radim, sve je manje vremena, a meni panika raste jer ne mogu čiti dovoljno brzo da zaradim veću plaću sa svojim znanjem i ako prehranim svoju obitelj.
Padam, padam...
Kuća mi je prepuna ne sastavljenih kućanskih aparata. Veš mašina zjapi prazna, neiskorištena na sredini sobe, okružena morem knjiga. Nasuprot nje sušilica. Užas, ništa ne sjeda na mjesto. Vremena je sve manje. Odlazim iz kuće u sedam , dolazim u sedam. Tijelo me boli. Zglobovi. Glava, vrat. Psihijatar mi govori da sam budala. Ima pravo. Ne razmišljam.
Ujutro masturbiram kraj žene. Nema seksa. Bubana je.
Srećom. Ona poštuje moju potrebu za ejakulacijom.
Beba se miče. Jako udara. Žena ne spava. Dečko je. Hmm, čudno se osjećam jer sam htio djevojčicu. Nisam bio pripremljen za to. Moram se srediti. Djetetu ne smije ništa faliti. Moram mu pružiti ljubav. Kako biti otac dječaku kada nema očinskog uzora.
Mozak mi se raspada, osjećam se kao da mi priučeni amateri prčkaju po kudu pišuči proceduralne funkcije po mojoj objektno orijentiranoj svijesti. Ne spajam kraj s krajem. Rečenice se ne slažu. Često haluciniram. Kada ne radim spavam. Gadim se samom sebi.
Brzina je od ključne važnosti. Mrzim Pula Film Festival. Gadovi na ulazu pregledavaju torbe. Draži mi je Motovun. Veselim se tome.
Volim Vas sve. Pozdrav od mrtvaca.
Post je objavljen 17.07.2007. u 14:46 sati.