Marketing
Mrtvi pjesnik
Dijete koje je svojim očima gledalo svijet onako, kako nitko vidio nije…
Dijete koje je gledalo u mjesec u noći, mislilo da mu se smije…
Pisalo je rukicom malom, tek dovoljno snažnom da pisati zna..
Bila je to prva njegova pjesma…
U spomen polumjeseca…
Raslo je dijete a s njime vizije života bivale su sve dublje, uvijek pune mašte…
Život nikada nije mazio takve.. oni koji vide svijet drugačijim.. oni koji ga napuštaju sve više iz dana u dan, da duši daha dadu..
Smiri se, smiri anđele.. Diši duboko… Piši pjesme, napiši je zbog mene..
Tvoje pjesme što ruke ih teško pišu, dok se suze niz lice liju a drugi ti se smiju bivaju sve bolje anđele moj, uzdigni svoje ruke i ponosno stoj..
Rođenje djeteta davno je prošlo. Godine su prošle a dijete nestalo nije.. Još uvijek je tu, još uvijek se smije. I nakon godina svih oči nevine te, koje i onda gledale su dublje sve, i dalje gledaju.. u dubine, svijeta, njegove tmine.
Gorčina u duši djeteta, u tijelu odrasloga čovjeka…
Koji nezadovoljan sjedi i piše, plače, suze briše.. Teško, teško ali ipak..
Diše.
Svaki puta kada pomislio je da ne može više, svaki puta kada mislio je da je kraj..
Nikada kraj nije bio.. Zbog nje, nikada svijet napustiti nije htio..
On imao je jedno svijetlo u životu, u noći i danu, jedan mjesec i jedno sunce. Jedan zrak i vodu.. Pratio je svaki njezin pokret u hodu. Skrivao se u mraku parka pored prozora njenog, sjedio na klupi i pjesme pisao, ljubav u njega je ulazila svaki put kako bi uzdisao.
Gledao je svijet put tmine i mraka, pun boli i straha..
Gledao je u nju i znao je, da jedino svijetlo u svijetu ovome samo u njezinim očima, krao je.
O tko ti je dao svijetlo to u oči ljepotice, gledao sam tvoje oči i tvoje divno lice.
Mislio sam da nikada me nećeš više vidjeti, moja ljubavnice.
Jedne noći moja si bila, kako nikada ni jedna nije bila.
Jedne noći kada uz mene si usnula, život na muku si mi osudila.
Jer što će mi život bez tebe voljena, ako me i ti tjeraš na koljena.
Što će mi svi ti osmijesi, papiri za pjesme…
Ako duboko u mojoj duši emocije su tijesne..
U meni umiru, u meni bijesne..
Mrzim dan kada rodio sam se..
Mrzim dan kada vidio sam, kako svijet doista drugačiji je.
Sve papire na kojima sam pjesme pisao, svaki udisaj zraka koji sam disao..
Mrzim svaku noć koju sam uz mjesec proveo, uz vino koje je u grlu žuborilo..
Zamrzio sam svijet u kojemu sam se stvorio, iz svojeg svijeta više nikada neću izaći, zato sam se izborio..
Nakon mnogo ljeta kasnije, pjesama je bilo sve više..
Što pisano iz tuge što iz boli, što iz molitve da ga smrt obori.
Pjesnik kojemu nitko ime znao nije, pisao je predivne pjesme no više.. više se ne smije.
Predivna je tuga u njegovim očima, predivna bol koju je trpio noćima..
Predivna je bol koja ga je tjerala da piše više…
Da ne izdrži… da ne diše..
Stara koža naborana od godina što su prošle, gledao je u ogledalo..
Kako li su godine prošle..
On živio nikada nije.. samo u mašti, samo u boci..
Samo u tuzi i tami.. samo na papiru.. čudio se tek ponekoj vrani..
Gledao je oko sebe a nikada vidio nije, što se iza svijeta njegovoga krije.
Ugledavši tako sebe, tuga ga oborila..
Zadnje stihove je pisao, umirao, nije disao.
Zadnji stihovi su mu prije smrti bili :
''Nikada više svijet gledati neću
Pronašao sam svoju sreću. ''
Puše li još vjetar u njegovome svijetu, nosi li miris njezin po cijelome planetu…
Žubore li još potoci i rijeke, jesu li i dalje sve žene u njegovom svijetu lijepe…
Lede li se i dalje ruže od ljepote, trče li vile po livadi bose.
Dali još u svijetu njegovome života ima, ili je to umrlo s očima njegovima..
Pobjeći u njegov svijet svatko može sada, njegova zbirka svijetom vlada..
Čitajući zbirke njegove što pisao je tom tužnom rukom, ne mogu se nositi njegovom mukom..
No gledaj što na kraju zbirka piše, da boli nema više..
Onda citirat ću ga sada i ja..
''Nikada više svijet gledati neću
Pronašao sam svoju sreću. ''
Post je objavljen 17.07.2007. u 14:01 sati.