Možda sam i prije čuo neku sličnu misao, ali tek sam od jedne listopadske nedjelje 1981. godine postao duboko svjestan značenja snažne riječi koju je tada, u kapeli Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu, izrekao kardinal Franjo Kuharić: "Jao meni ako me moj neprijatelj hvali!" Dodao je da bi se svaki kršćanin, kojega bi neprijatelj Crkve hvalio, trebao pitati odnosno dobro ispitati savjest da otkrije gdje je pogriješio. Govorio je to u kontekstu Isusova "obećanja" učenicima da će ih svijet progoniti zbog vjernosti njegovu Imenu.
Taj Kuharićev "jao" na pamet mi je jučer pao dok sam čitao osvrt na novu knjigu (točnije, novu "epizodu" njegove publicističke "serije" – ružno bi bilo reći "sapunice", premda se upravo taj pojam neodoljivo s razlogom nameće) don Ivana Grubišića "ČOVJEK NADASVE 7" (Novi list, Mediteran, 15. srpnja 2007.). Tekst je napisao poznati publicist i kazališni djelatnik "s ovih prostora", redoviti kolumnist Novog lista Slobodan Schneider (piše se Šnajder, jer inicijali SS imaju nezgodnu aluziju). A upravo ta činjenica "bode u oči" jer notorni SS-publicist "s ovih prostora" (koliko se ja sjećam, u više od 20 godina) nikada nije napisao ništa lijepo o (hrvatskoj) Katoličkoj crkvi, a temu hrvatskog&nacionalnog tretira kao nacionalsocijalističko u doba Hitlera, tj. jedno i drugo "voli" kao vrag tamjan.
I drug Slobodan je oduševljen don Grubišićevom knjigom zato što Don "na otvoren način govori o zatvorenoj društvenoj strukturi" odnosno o svojoj (?) Crkvi (u komunizmu se to zvalo – drugarska kritika!). Ali SS-ovo oduševljenje Donovom knjigom pobuđuje najviše njegovo oduševljenje "činjenicom" da toga nestašnog splitskog svećenika naša "fundamentalistička" Crkva "disciplinira" potpunom marginalizacijom, pri čemu ima i "prijetnji smrću od strane kolega svećenika".
Naravno, o svemu tome don Ivan piše u svojoj knjizi, koja je zbir njegovih kolumni, razgovora, dokumenata, reagiranja (pri čemu su posebno zanimljiva polemička pisma nekim kolegama i crkvenim ustanovama, kao i odgovori koje je od njih dobio), a ima u njoj i lirike. Knjiga je, dakle – tako bi se moglo zaključiti na temelju SS-ova teksta - svojevrsna dnevnička kronika patničkog života jednog savonarolovski progonjenog svećenika koji je potpuno izopćen iz javnog života društva koje je potpuno u okovima totalitarnog režima srednjovjekovne Katoličke crkve u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća. A opći dojam snažno dramaturški podcrtavaju pojmovi kao što su "talibanski", "anatema", "progonstvo iz pamćenja", "klade za lomaču", "inkvizicija" i (već spomenuti) "fundamentalizam" itd.
Kao jedan od povoda don Ivanova križnog puta SS-kritičar navodi župnikovu "banalnu" odluku da "ne naplaćuje blagoslov stanova". Šnajder u tome potezu vidi svećenikovo "dovođenje u pitanje jedne uhodanosti kojom Crkva krpa svoj budžet". Međutim, vrli SS-analitičar se grdno prevario jer pojma nema da njegov Don nije bio pionir toga izuma. Naime, pokojni solinski župnik don Miro Jovanović, kojemu sam i ja bio kapelan od kolovoza 1979. do lipnja 1980. već je nekoliko godina prakticirao božićni blagoslov obitelji tako da svećenik tom prigodom ne uzima nikakve darove, nego se župljanima ostavlja potpuna sloboda da tijekom godine donesu župniku dar ako žele i koliko žele.
Poslije njega nekoliko je svećenika dokinulo, bolje reći izmijenilo tradicionalan oblik tzv. blagoslova (znakovito je kako je Šnajderu pobjegao srbizam "blagosiljanje"!) stanova na način da se ljude određeni dan u tjednu pozove u crkvu na misu i njih blagoslovi, upravo s namjerom da se "razbije" mentalitet "naplate blagoslova" i skupljanja milodara u lijepom običaju u kojem bi bilo ružno svećenika doživjeti kao "inkasatora". Većina svećenika nije tu praksu prihvatila, a mjesni biskup ju je tolerirao. Dakle, don Ivan ni po čemu nije tu nikakav inovator. Pa zbog toga i nije mogao biti nikakva žrtva!
Posebno i višestruko zanimljiv Šnajderov "argument" u obrani Dona je njegov moderan "naslut da će se položaj žene u kršćanstvu uskoro morati mijenjati" u skladu sa zalaganjima "mladih teologa... tijekom koncilskih sesija" - "protiv marijanskog kulta"!!!... (Uh, kud je baš njega našao... no dobro...). Brižni analitičar ističe također don Ivanov kritičan pristup ne samo Međugorju nego općenito ukazanjima... (no o tome ću drugom zgodom...).
Zatim, Šnajder je (vjerojatno nesvjesno, ali zato znakovito), kao doista mali majstor u usporedbi s istinskim svjetskim litararnim veličinama, učinio i jedan neoprostiv gaf odnosno golemu "grešku u koracima" hoteći obraniti isto tako maloga Grubišića riječima jednoga velikana kao što je Dostojevski, natežući kao "argumentacijsku žvaku" njegov Monolog Velikog Inkvizitora. Što je čista podvala, poglavito zna li se koje je svjetske "inkvizitore" Dostojevski raskrinkao u svojim "Bjesovima"!
Kao nekakav zaključak želim još reći da Slobodan Šnajder ne može u ovom slučaju nikako biti objektivan jer je zarobljen (a ponekad i zdrobljen) osobnim frustracijama i traumama iz djetinjstva (kojima svojim dramama i kolumnama već godinama opterećuje javnost) te predrasudama o Crkvi pa čak i otvorenom mržnjom – što je sve sam prilježno dokumentirao u svojim knjigama, brižno skrbeći da ne doživi damnatio memoriae, priređujući tako (nesvjesno ali znakovito) ne samo dovoljno materijala nekom budućem dijaboličnom odvjetniku nego stavljajući sama sebe već za života u tu nezahvalnu ulogu! Tragika i ironija sudbine? Možda, ali najprije lik vrijedan sažaljenja!
Na kraju valja reći kako je propala SS-kritičarova želja i silan trud da jedan hrvatski svećenik bude javno ustoličen kao kao balkanski don Leonardo BOFF. Jer, kao što nikad ne uspije tzv. presađivanje okolnosti, tako je i južnoamerička marksistička tzv. teologija oslobođenja kod nas tek običan proziran BOFL teologije marksističke sociologije!
PS: Ne znam je li znakovito da sedma knjiga don Ivana Grubišića istoga naslova izlazi u istoj godini kad i posljednja knjiga o Harryju Potteru. Svakako, ta sapunica skromne multimilijunašice i lažne samohrane majke maloga čarobnjaka gasi se 21. srpnja izlaskom njezine sedme knjige točno u ponoć. Mi pak, žestoko osuđujući one koji su dosad u tri navrata – kad su se u Slobodnoj Dalmaciji pojavile osmrtnice za pokojne don Ivanove imenjake i prezimenjake – reagirali bezobraznim i nekršćanskim uzdahom: O Bože, uzeo si krivog Sennu!, željno očekujemo nove nastavke našega Dona! Radosno nadasve!
Post je objavljen 16.07.2007. u 23:53 sati.