Zivot je tekao normalno, uz poboljevanja moje zene Roze koja je prosla kroz vise bilnica operacije i kemoterapiju kao i zracenje i mnogo inekcija i tableta.a na kraju i secernu bolest koja joj je oduzela vid! Eto to je taj ljudski izmuceni zivot kad covjek u punoj snazi mora napustiti ovaj svijet! u 57 godini zivota. U kuci smo bili samo nas dvoje djeca su se po ozenila i otisla svojim putem, mnogi puta smo znali doci od doktorov a u kuci nismo nikog nasli kod povratka. I sada u takvoj zucnoj atmosferi zivi kao covjek? I kada sam sve to prozivio onda sam dosao do spoznaje da je ljudski zivot kratak i u stvari nista! proci ce par godina i kao da te nije ni bilo a tolike patnje pojedinaca ali i citavih zajednica. Dali je covjek nekome toliko duzan da mora toliko trpjeti? Obzirom da nas te nedace pogadaju, nemojmo si stvarati jos i sami jos tezi zivot nego kaj treba. Covjek se oseca veselim dok sve ide na dobro ali kad dode zlo onda moras biti vrlo jake naravi da sve to prebolis a da nezaboravis zlo koje te je snaslo. Mogao bi ovo usporediti sa nama Hrvatskoj naciji; mnogo smo zla pretrpjeli od 1918 godine do danas i bilo bi nas puno vise danas zivih, da nismo prezivljavali zla koje su nam drugi nanjeli ali i mi sami.
Ovu moju ispovijest sam napisao kako nema smisla jedan drugog sputavati u zivotu, jer smo kratkog vremena na zivotu. Malo ih je koji se mogu pohvaliti da sve ide kao po loju? Potrebna je medusobna solidarnost jer smo svi jednaki jedan naprema drugome. Cijenjeni blogeri kaj mislite o ovoj temi! Procitaj i razmisljaj kako je najbolje! Da je covjek covjeku COVJEK a ne Vuk.
Post je objavljen 16.07.2007. u 09:45 sati.