Rijetko kad se nađem u situaciji toliko duboko frustrirajućoj da me privremeno paralizira i u trenu pretvori iz igrača u figuru. I to figuru ni manje ni više nego unutar igre zapele u patu. Prividna beskorisnost svake akcije čini se preogromnom za podnošenje.
Jasno, ovo nije pat pozicija - rijetko što jest - i moguća rješenja brojna su i dokučiva.
Kako kažu engleščani: " Ne možeš napraviti omlet, ako ne razbiješ jaja."
I sve mi se više i češće čini, da će ta jaja ipak morati biti razbijena, htjela ili ne htjela ona sudjelovati u finalnom omletu.
Jebogajež.
Razumijem ja da se ne može svemu svijetu ugoditi, ali ipak volim najveći dio svijeta ostaviti u pozitivnom tonu svojim akcijama.
Ali nema vajde u trućkanju o tome, kao ni u cmizdrenju nad prolivenom izlučevinom iz vimena.
ovo je nastavak posta ovoga ođe
Post je objavljen 16.07.2007. u 08:50 sati.