Zapeklo me u očima kad sam ga ugledao. Njegova divlja, neuredna brada, debelo prošarana sjedinama, bila je u potpunom kontrastu sa slikom koju sam godinama nosio u glavi. Istina, imao je bradu i kao mladić, ali ovaj starac preda mnom nije bio moj nekadašnji prijatelj iz srednje škole. Pa ipak, pogrbljena figura klošara u prljavoj odjeći u stotinu je detalja otkrivala nekadašnjeg genijalca - najboljeg matematičara, atletičara i majstora preferansa. Danko se široko nasmijao, prepoznavši me. Njegovi crni, okrhnuti zubi govorili su više od svih naivnih slika i uspomena, koje sam tvrdoglavo zadržavao unatoč godinama, minulom ratu i posvemašnjem jadu pograničnog mjesta istočne Slavonije. Bio sam posramljen što izgledam puno mlađe, što imam posao i obitelj.
- Dakle, i ti ideš na proslavu mature - izgledao je iskreno sretan što me vidi, što smo zajedno nakon toliko godina. Nije pitao zašto se nisam javljao svih ovih godina, kako živim.
- Naravno, zar bih propustio da vidim sve te face iz prošlog stoljeća?- našalio sam se, s nelagodom skrećući pogled s njegovih mršavih ruku s jako izraženim venama. Ruke starca, pomislio sam, koje tako pristaju licu i pogrbljenoj figuri.
Nije se usprotivio kad sam predložio da ga odvezem negdje na brijanje.
- Znam da bih trebao obrijati bradu, samo, ja nemam novaca za bricu - oprezno je komentirao. Ionako ni jedna od dvije preostale brijačnice nisu bile otvorene, a u jedinom frizerskom salonu u koji smo zakoračili gledali su nas s otvorenim gađenjem.
- Ja ću te obrijati – zaključio sam, posjeo ga na stolicu u njegovom zapuštenom dvorištu i započeo mukotrpno probijanje kroz gustu, zapletenu bradu. Potrajalo je, ali je Danko strpljivo sjedio s rukama u krilu. Na momente sam imao osjećaj kao da brijem vlastitog oca u danima njegove bolesti i potpune predaje, pomirenog sa spoznajom da neće dugo. Isti pogled u prazno, ruke koje smireno čekaju da padne zastor.
Do pet popodne se presvukao u svoje staro odijelo iz ormara, isto u kojem je prije dvadeset godina išao na maturu.
- Nisam se ni udebljao, kao većina naše generacije - kaže vedro, a meni zvuči kao fina autoironija. Još nisam upoznao uhranjenog klošara, pomislio sam s gorčinom, koja je pripadala njemu. Pa ipak, ja sam bio taj koji je bio ogorčen. Danko je izgledao kao da je prerastao vlastita ograničenja. Nakon života u bijedi, ego i samopoštovanje postanu kamenje u džepovima, koje je lako odbaciti.
Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus; post icundum iuventutem, post molestam senectutem -nos habebit humus.Veselimo se dok smo mladi, jer nakon mladosti i starosti ispunjene brigama- zemlja će nas pokriti.
Pred nekadašnjom gimnazijom dočekuju nas duhovi prošlosti. Većina žena i tek poneki muškarac iz našeg razreda imaju iste izraze lica i osmijehe, kao da su sišli s naše maturske slike. Neke sam, na vlastito čuđenje, odmah prepoznao. Druge, na obostrani užas, nisam. Djevojčica - žena istog osmijeha, istih jamica na obrazima, vidno sretna što me vidi, upitala me:
-Sjećaš me se, zar ne?
Nekima bih znao lagati u takvom trenutku. Nekima i jesam. Ali, njoj nisam mogao. Odao me pogled neprepoznavanja, nemogućnosti da povežem sliku sa sjećanjima. Kao da sam je ošamario, dodirnula je obraz i ustuknula.
-Suzana - promrmljala je sebi u bradu i odmaknula se od mene. Još jedan poraz, koji nije očekivala, za kojeg se nije pripremila. Sve bih dao da izbrišem to razočaranje, iako sam znao da je večer tek pred nama i da nas čekaju još mnogi porazi koje moramo ogoliti, mnoge životne zablude s kojima se tek treba suočiti, pred pogledima drugova i nekadašnjih prijatelja. Pred zajedničkim licem generacije.
Dok sam prije čitao ili slušao o školskim okupljanjima nakon puno godina, uvijek mi je bio smiješan patos i nostalgija koji su nemilice tekli iz riječi govornika, iz slika na kojima se svi grle i prave da tih dvadeset godina nije prošlo. Da su još isti ljudi i da je budućnost pred svima, obećavajuća i puna tajni. Sada, kad sam se našao u izlizanoj školskoj klupi koja mi je odjednom bila tijesna, preniska, smiješna i patetično iscrtana srcima i slovima bez smisla, bio sam drugi čovjek. Srce mi je bilo ispunjeno srećom i užasom istovremeno, a potreba da ih sve zagrlim, kao vlastitu izgubljenu i protraćenu mladost, bila je neopisiva.
Gle, Marina je i sada, kao prije toliko godina, predsjednica razreda i hrabro uzima riječ. Kao da je vrijeme stalo, jer i sada, kao i onda, misli da nešto zna o životu. Bila je u manjini, jer sam sa lica većine iščitavao životne poraze i ožiljke koje samo vrijeme može napraviti.
Vita nostra brevis est, brevi finietur; venit mors velociter, rapit nos atrociter; nemini parcetur.
Život je kratak i brzo promakne; začas prođe i smrt nas dotakne- okrutno otme od života i nitko nije pošteđen.
Marina proziva duhove a mi, jedan po jedan, ustajemo i dajemo neke smiješne faktografije. Najbezličnije face danas su najuspješnije - jedan je sudac sa zlatnom narukvicom na zapešću i skupim mobitelom kojim se igra, dok blazirano promatra sve oko sebe. Uspio sam u životu, vi luzeri- govore njegove oči, ali usta miroljubivo pozdravljaju. U postignuća nabraja I to što je u braku.
- Heteroseksualnom?- pitam otrovno, a ostali se smiju. Pitanje je legitimno, mnogi su ga doživljavali kao pedera, još u mladosti. Doduše, više kao karakternu osobinu, nego kao nekog tko je gay. Homići su veseli ljudi, a Oscar Wilde je dao pravi smisao ovom ‘gay’-veselom nazivu. Naš latentni prijatelj sa narukvicom ne odaje veselu osobu. Možda unutar četiri zida, pomislio sam usputno.
Na još nekoliko prozivki ubacujem peckave komentare i čudim se, zajedno s ostalima, kako je povučeni dečko postao vjetropir. Nadmašujem čak i nekadašnjeg glavnog razrednog zabavljača. On je danas u svojim četrdesetima u vojnoj mirovini i mogao bi iz džepa izvaditi love, koliko mi svi zajedno na hrpi. Njegova sirovost bila je legendarna, samo sada, u četrdesetima, to više nije zabavno. Ostao je isti i ja sa zavišću gledam njegovu bujnu kosu. Ima, doduše pivski stomak i socijalne zube, ali njegova sirovost još pali kod nekih cura. Za večerom ide od jedne do druge i nagovara na ples, a ja se, kao i prije dvadeset godina, čudim ženama koje pristaju, kojima on predstavlja prototip pravog muškarca.
Vivant omnes virgines,faciles, formosae! Vivant et mulieres, tenerae, amabiles, bonae, laboriosae. Živjele sve mlade žene, kojima je sve lako, koje sve su lijepe; živjele i zrele žene, nježne i ljupke, iskrene i radišne.
A pola žena, mojih nekadašnjih prijateljica, danas ne rade. Marina je, kaže, sretno udana za bogatog gostioničara. Njezina prijateljica, meni s lijeva, ogovara je. Kaže, da je muž redovito tuče i barem jednom godišnje izbacuje iz zajedničkog doma. Ali, privid sretnog braka i osigurana egzistencija u zlatnom kavezu privlačniji su od neizvjesnosti srednjih godina. Kome bi ovakva još trebala? Kome je još privlačna? pita se ona naglas, retorički, razgovarajući o zubu vremena koji žene načne mnogo prije muškaraca.
- Meni si još privlačna- kažem iskreno i mislim kako me tada odbila baš zbog nekadašnjeg razrednog klauna i ponavljača, danas situiranog vojnog umirovljenika.
- Jooj, nemoj - kaže koketno, otkrivajući red prekrasnih zuba. Nikad nije završila studij matematike, a bila je talentirana. Skoro kao Danko, današnji klošar, a nekad velika nada naše gimnazije. Nije, se doduše, niti naradila, osim što je rodila gostioničaru troje djece i borila se za mrvice vlastitog dostojanstva godinama. Nije baš neka borba, nepravedan sam prema njoj. Valjda stara ljubomora.
- Sjećam se, da si me ostavila zbog najgoreg učenika u razredu, i to kad ti je opalio pljusku pred svima!- izgovaram mrvicu preglasno, tako da se cijeli razred, sjedeći na dugačkoj, drvenoj klupi u obližnjoj gostionici, okreće i radoznalo gleda.
Vojni umirovljenik Nino ponosno se smješka i potvrđuje.
- Da, odmah se zaljubila, znam ja sa ženama - kaže bahato i ja se, na vlastiti užas, moram pomiriti s tom konstatacijom. Žene su čudna bića, a Marina je morala isprobati i otkriti što se krije iza viška bahatosti i manjka manira. Kad je otkrila prazninu, već je bilo kasno za sve troje. Opet smo u trokutu, kao i prije dvadeset godina.
- Ljubomoran sam na tebe- kažem mu otvoreno i nimalo se ne šalim. Ne mislim pri tom na ogromnu mirovinu, slobodu koju mu ona daje, odsustvo robovanja zaposlenju i tvrtki što svi ostali podnosimo od završetka škole. On je, istina, bio u ratu par godina, kao i mnogi drugi. Besprizornima je rat zaista donio slobodu, mislim gnjevno i skrećem pogled.
- Voliš li me još? – Marina pita šaljivo, a u pogledu joj vidim tračak želje i potrebe da je se barem netko još sjeća kao poželjne mačke, makar I na par sati na proslavi mature.
- Više ne, ali još godinama jesam, nakon završetka škole- iskreno kažem i pokazujem lijevi dlan. Na njemu je još vidljiv ožiljak od grafitne olovke, koju mi je zarinula duboko, dok smo se jednom prepirali oko neke sitnice. Godinama me to grafitno srce u dlanu podsjećalo na sve školske ljubavi, ne samo njezinu. Onda sam jedne godine sa žaljenjem primijetio da se grafitni vrh isprao, a ožiljak izblijedio kao i sjećanje na Marinu. Sve do večeras. Nije bila gadura, već sam ja bio blesav. Nisam znao prepoznati što ubod u dlan predstavlja.
Moj nekadašnji prijatelj Danko, kao svaki iskusni klošar, nalijeva se alkoholom za sve buduće dane nestašice i neimaštine. Ionako je sve popijeno unaprijed plaćeno, mislim kako je u pravu. Treba sve utopiti u moru alkohola. Možda tek tada ove nepotrebne, blesave školske uspomene dobiju pravi smisao?
Pereat tristitia, pereant osores; pereat diabolus, quivis antiburschius atque irrisores!
Nek’ nestanu tuga i oni što mrze; k vragu i vragovi i svi koji su protiv školskih dana i vremena bratstva svih ljudi...
Večer ide prema kulminaciji, dok se grlimo kao da smo opet u školskim klupama. Kao da smo opet mladi. Izdajnički pogledavamo na sat, a nekadašnje djevojke, danas domaćice, majke i poražene žene, već pričaju o djeci, kreditima i svakodnevici.
Vrijeme je da se krene. Samo još jedno piće za kraj.
Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus...nos habebit humus.
Veselimo se dok smo mladi, jer nije daleko dan kad će nas pokriti zemlja. Malo je još vremena, tek par treptaja.
Post je objavljen 15.07.2007. u 23:49 sati.