I prošla su već tri mjeseca. Da, točno tri mjeseca, Gorane, kako više nisi ovdje. Znam da sam sebična, možda nije to prava riječ. Znam da sam te se tako rijetko sjetila nakon kraja osnovne. Znam da se nismo vidjeli, a kada i jesmo bilo bi to samo tako nakratko. Ali znam da te se sada tako često sjetim. Znam da nije pošteno od Njega što te tako rano odveo, oteo onima koji te vole. Imam li pravo sjetiti te se tako često?
Tri mjeseca....a još pamtim riječi svećenika na tvojoj sahrani, riječi tvog trenera "Danas nisi istrčao na igralište, danas su tvoje kopačke ostale doma. Zašto nisi dobio i ovu utakmicu?".
Taj dan mi je sve izgledalo tako nestvarno. Ne, nisam mogla vjerovati da to ti ležiš u tom lijesu. Nisam željela vjerovati. I oko tebe tvoji prijatelji koji su bijelim ružama napravili put do tvog groba. Tako iznenada, Gorane....a još si toliko toga trebao proživjeti.
Mislim na tebe....
samo jedan dan života, još jednu čašu mi dajte sad
jer ja sutra nisam s vama, jer sutra umrijet ću sam
moj život je kratak bio i prolazan kao san
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
neka staro društvo dođe ko nekad davno u kraju mom
nek se čuje stara pjesma, taj zadnji glas srca mog
moj život je kratak bio i prolazan kao san
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
samo buket bijelih ruža nek bude vječno na grobu mom
samo vjetar neka priča tu tajnu života mog
moj život je kratak bio i prolazan kao san
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan
Post je objavljen 15.07.2007. u 14:14 sati.