Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru na desnom boxu
Ej, šumo mlada ti si puna 'lada
Ej, srce moje još punije jada.
Ej, gesi mila urosila krila?
U šljiviku čekajući diku.
Ej, daj mi mati rano večerati
Ej, da ja idem cure milovati.
Ej, tijo, tijo sjajna mjesečino
Ej, tijo sjaji, mene ne odaji.
Evo odmah dokaza za moju tvrdnju, da su ženske daleko otvorenije od muških. U pjesmi “Drumarac” /pjesma a kapela, muška ili ženska, koja se pjeva hodajući po drumu (cesti)/ jedna sasma drugačija “priča”, Najprije uvod iz kojeg se doduše vidi da je njegovo “srce punije jada” od mlade “šume i koja je puna hlada”. No on taj svoj jad ostavlja za sebe. U mojoj autoanalizi “Zašto volim Slavoniju” sam između ostalog napisao i to, da :”Šokci ne revu, oni svoje «gutaju», uvijek demonstriraju snagu, muškost pa i nakon najvećeg fijaska. Oni su dobri glumci. Nose oni svoju tugu sasobom, čuvaju je do prve odgovarajuće prilike i onda je «istresu na astal», ali u podesnom ambijentu:kad već vino ili rakija dobro natapaju pod po kojem se više od razbijenih čaša ne može hodati, kad se uz jecanja tambure čuju duboki uzdisaji iz jakih grudi šokačkih, kada prijatelji zagrljeni jedan drugome brišu suze i time se tješe, kad s par riječi neke pjesme, koju nemogu više pjevati jer nemaju glasa, žele druga ohrabriti...Kad ih je prošo razbijački inat a duša i dalje boli, onda tek pokazuju «pravo lice».
Ovaj mladić, muškarac čini se onako, konvencionalno pita milu, koja očito nije njegova mila, «ge je orosila krila»; na izravno pitanje dobiva izravni odgovor «u šljiviku čekajući diku». Taj njen »dika» očito nije ovaj kojemu je «srce puno jada». Možda mu ona zato i odgovara otvoreno. Nema se čega bojati. Jer nije baš jednostavno priznati da je krila (podsuknju) orosila u šljiviku. Dobro se zna kad je šljivik rosan. Ona je očito dugo čekala, hodala po šljiviku tamo amo i izgleda nije dočekala. Njen se odgovor može razumjeti i kao izazov za ovoga muškarca: čekala sam, nisam dočekala, bila sam pripravna i duhom i tijelom, a ti si tu. Mi sad razgovaramo, otvoreno, pa hajd! Ili je ona toliko sažaljiva; vidi njegovu tugu i želi ga utješiti. Radi li se o obostranoj koristi? Na to nam pitanje ovaj muški glas ne daje odgovor. Ili? Možda njegova molba majci da mu ranije priredi večeru kako bi što prije mogao ići «cure milovati» govori protiv ove insinuacije? Međutim nismo ni tu načistu. Mogao je on preko dana jako benevolentno prihvatiti «sućut» ove prevarene, na cjedilu u šljiviku ostavljene djevojke, i da se na tom i završi. Nisu išli dalje od toga «obostranog tješenja». Možda će nam u nekoj drugoj pjesmi taj muškarac reći, da li on nju sada, nakon «svršenog čina» smatra svojim «sigurnim plijenom» kad nigdje ne nađe ništa boljega? Moj prijatelj Ilija Babić Andrin u svojem monologu «Žalost djeda Lovre» kaže: «Nagovaro on (Pava, pokojni drug djeda Lovre – op. a.) njekoliko puta i mene da se i ja s nji par upustim. Kaže on:»Reci da si ju vidijo tud i tud samnom u toliko sati i daš joj kast čojku daj šarena, ako neće s tobom.» Možda i ovaj muškarac može ovakvim «agrumetima» osigurati «njenu naklonost»?
Evo još jedne velike razlike između žena i muškaraca: dok su one otvorene «do daske» on naprosto moli mjesečinu da «tijo sjaji» da ga ne oda. Nemora ovo biti «dokaz» njegove «čestitosti». To može biti samo mjera predostrožnosti. Ako bi ga na jakoj mjesečini netko vidio danas s jednom curom, pa se o tome po selu pročuo glas, onda bi mu, bar za određeno vrijeme, doista ostala samo ona «iz šljivika». On si na ovaj način sve mogućnosti želi ostaviti otvorenim. Danas je s ovom, stra će ići drugoj, (ta kaki je bećar koji istovremeno nema bar dvi, tri cure?) a ovoj današnjoj će izmisliti nekakv razlog da sutra ne može doći, ali to nitko, pa čak ni mjesečina neće znati! Muškarci idu na sigurno.