Polako padam u ponor bez dna,
između jave i sna
i usput kupim sve gluposti,
ne mogu više ovo trpjeti,
ovu prokletu samoću,
više ne spavam noću,
jer sam uništila sebi
jednu prekrasnu ljubav,
koja mi je značila mnogo,
ne vjeruješ mi,
ali kunem ti se Bogom.
Pruži mi još jednu, jednu šansu,
ne mogu više da radim, ni kako da gradim,
ovaj prokleti život,tko mi ga dade,
kao luđaci bez glave, što ne znaju što rade.
Takva sam ti sada,
izvini što sam mislila da si gad,
ali ja sam ta što je uništila sve,
tu prekrasnu ljubav, jer nisam znala gdje.
Kasno sam shvatila što sam napravila,
za kajanje je kasno,
sad mi je sve jasno,
prebolio si me,
krenuo si dalje,
zaboravio sve,
ali ja ne mogu,
treba mi netko.
Sad sam predaleko
od pravog puta.
Za mene više nema povratka
volim te, ali uzalud mi sve,
sad je kasno za kajanje,
više ne znam gdje da pronađem se
barem ti mi reci gdje
gdje da idem, da ne poginem
da ne umrem od žalosti
kao čovjek bez mladosti
pomozi mi, molim te
jer stvaro volim te
pruži mi ruku, propusti se zvuku.
Moj život je na mukama, u Božjim rukama
na nekim stranicama
vezan u lancima
molim te, oslobodi me, pravim putem vodi me,
do bunara, do česme,
gdje pjevaju naše pjesme,
da zajedno plešemo
novi život da stječemo
sve iz početka
bez rata, bez metka
da se volimo
i pamet si ne solimo...
Post je objavljen 14.07.2007. u 21:00 sati.