"Odraslima je teško gledati dijete koje pati i da bi ublažili ili uklonili svoj osjećaj bespomoćnosti koji se pojavljuje, ako ništa ne poduzmu, djetetu poručuju da se ne treba osjećati loše. Djeca ovu poruku shvaćaju vrlo ozbiljno i ako je redovito slušaju, vrlo brzo prestaju pokazivati kako im je. I tada se odrasli osjećaju dobro jer su djetetu pomogli, a njemu je i dalje loše samo to više ne pokazuje. I opet smo na početku: nije moguće ne osjećati se loše kad nekoga izgubiš. Nije moguće ne biti tužan, ljut, osjećati se bespomoćno i prevareno itd., kad kraj sebe više nemaš osobu koja ti je bila važna. Kad dođemo u odraslu dob, tada smo već dobro naučili da je bolje barem djelomično prikrivati kako se osjećamo jer će nam inače poručiti neka se "ne osjećamo loše". Međutim nevolja je što tome podučavamo i svoju djecu. Krajnja posljedica toga jest da ne dobivamo podršku nakon gubitka ( ljudi oko nas misle da nam ne treba jer ne vide da nam je teško, a ne vide jer mi to ne pokazujemo ), a u tim situacijama ona nam uvijek treba - možda ne neprekidno i ne od svakoga, ali sigurno je da nam treba."
Volim te Stelice moja, ljubljeni moj cvijetiću.
Wherever I go
And whatever I see
In my heart and soul
You’ll always be with me
Tvoja mama
Post je objavljen 14.07.2007. u 19:27 sati.