(ma volim te)
Ne želim ih ali su tu.
Svatko od nas ima granice,
ove me stišću i guše a
ne želim to.
Želim te tu,
toplu pored sebe.
Na stolici.
U krevetu.
Nisam navikao na poslušnu djecu,
nikad nisam bio takav.
Živio sam svoje komade neba,
svoje milimetre prostora,
svoje ruševine stvarnosti
i dvorce u oblacima.
Bez obzira na sve,
bez obzira na ikoga.
Oprosti,
znam da ti nisi takva
i da si navikla biti poslušno,
šutljivo dijete što oko sebe
gradi zidove.
Oprosti,
mene vuku oblaci,
mene vuku stihovi,
mene vuku fiktivni junaci
jer su pravi najumjetniji.
Želim te tu,
a ne tamo
stisnutu,
snažnu
zbog slabosti
koju nosim
u sebi.
Trebam te tu,
pored sebe
za sve šarlatane
i njihova lažna
beskorisna obećanja.
Svatko od nas ima granice,
a moje su tu i da nema tebe
odavno bih pukao zavezan
kao izolirkom za stolicu.
Volim te i znam
da mi pomalo zamjeraš
što hoću da zajedno gradimo
dvorce u oblacima i cvijeće u
ruševinama.
Samo mi u vlastitim
stvarnostima.
Ti si poslušno dijete
što se ne suprostavlja
i ne traži svoje,
a mene granice stišću
i guše kao improvizirana
plinska komora.
Oprosti mi,
volim te ostaju iskrene riječi
između nas dvoje zagrljenih,
zaljubljenih prikaza.
Dvoje fiktivnih junaka
iz stripova.
U boci šampanjca
što se ispija.
Oprosti mi.
Što ne mogu razumjeti
piće bez mjehurića.
U priči u kojoj samo
nas dvoje nemamo
granica.
P.S. I dalje volim, i to je sve što je bitno. Samo što su nekad te granice tako prokleto blizu, samo što si ti tako daleko... i svakim danom sve više shvaćam koliko značiš, i pomalo me strah. :* VT!
THERE'S NOTHING WE COULDN'T KISS AWAY!
Post je objavljen 14.07.2007. u 19:21 sati.