Sjećam se svog starog, oca o kome nisam razmišljao dok je bio živ, oca koji je umro prije nekoliko mjeseci! Oca sa kojim nisam razgovarao, jer nisam imao o čemu pričati sa njime. Oca koji se meni obračao riječima poput: lijenčino, govno, lopovu, ubico, jebem ti mater i slično... nikad ama baš nikad nije me nazvao imenom.
Doduše nije bio loš tip, nije bio nasilan, zapravo je bio vrlo osjetljiv i miran. Nije me tukao, i vjerovatno je takav bio jer nije mogao zapovijedati ili dominirati samnom.
Dobar u srcu kakav je već bio, zapamtio sam i dirnulo me duboko njegova želja... "nije me briga za ništa, samo što ću umrijeti, i neću doživjeti da moj sin počne živjeti normalnim životom!"
Ne znak kako na vas, ali mene je to duboko dirnulo i navelo na razmišljanje i želju da počnem živjeti bez poroka jedan sasvim normalan život...
Post je objavljen 14.07.2007. u 22:03 sati.