U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
12. srpnja 2007. se smatra datumom smrti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića tj. kao dan kad su ga četnici negdje u šumama države koja je tada bila podijeljena na frakcije i napaćena raznim nevoljama (nešto kao danas, zar ne?), mučki zaklali. Općepoznata je činjenica da je Kovačić kao pjesnik u starom smislu riječi (lat. vates lyricus- lirski prorok) naslutio svoju smrt u jednoj od najljepših antiratnih pjesama naše književnosti— poemi Jama, a mjesto svoga posmrtnog prebivališta u relativno kratkoj pjesmi Moj grob. Te su dvije Kovačićeve pjesme poznatije od uopće sve ostale njegove lirike i predstavljaju svoga autora kao nezaobilaznu ličnost u povijesti naše književnosti.
Od mnoštva vrijednih djela koje se može komentirati, svratio bih vašu pozornost na Moj grob, ne samo zato što je znano široj javnosti pjesmoljubaca, nego zato što se uz nju veže često onaj jednoznačan smisao te se taj isti nameće u školama i fakultetima kao apsolutna istina. Međutim, svima koji se iole razumiju u umjetnost (u užem smislu riječi) jasno je da u tumačenju iste nema nikakve apsolutne i jedine istine; ali, nažalost, unatoč toj činjenici nisam primijetio mnoga tumačenja koja bi se tematikom razlikovno bitno odmakla od standardnog i očevidnog poimanja pjesme kao navještaja budućeg Kovačićevog prebivališta. Ona većinom prve dvije strofe podrazumijevaju kao umjetnički opis mjesta groba, treću i četvrtu kao socijalistički prezir prema vjeri, a zadnje dvije kao goruću želju za mirom. Takva tumačenja ne osporavam, iako bi se i to u većoj ili manjoj mjeri moglo, već ću pružiti pogled iz druge perspektive.
Ima li se na umu problematika šire društvene zajednice u to doba, teško je zamislivo da u toj ratnoj stihiji pjesnik piše baš o umjetnosti, no onda je još i teže zamislivo da piše o sebi, tj. svom vlastitom grobu. Ipak, ovakava analiza ne pokazuje ništa budući da je Kovačić pjesnik koji stvara sukaladno onome što osjeća te svoju tematiku nije dužan nikom pravdati kao ono Stanko Vraz u doba preporoda. Stoga, umjetnost kao motiv pjesme, ako zanemarimo pogled na samu njenu fasadu, jednako je potencijalna tema kao i posmrtna raka.
Nadalje, uzevši u obzir kako pjesma može biti metaforična, tj. alegorična mada je i sam pisac nije možda kao takvu shvatio i zamislio, jasno nam se nameće umjetnost kao motiv.
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Mrka planina ovdje lako može biti sam Parnas, prebivalište Muza u grčkoj mitologiji koje u kasnijim shvaćanjima postaje sinonim za umjetnost u širem smislu riječi. Zašto je pak ova planina mrka ostavljam čitatelju na volju da zaključi što i nije teško ako se samo povuče paralela između tadašnjeg i sadašnjeg stanja umejtničke scene. Hum kao motiv se usuđujem protumačiti kao njegov vlastiti spomenik, udio u planini umjetnosti, pri čemu urlik vuka stoji kao metafora za srodnu dušu (pisca, komentatora) iste jer vuk simbolizira snagu, krvoločnost, odvažnu nemilost, a odmah asocira i na sintagmu vuk samotnjak pri čemu je neminovna paralela sa Ujevićevim Visokim jablanima (Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista povrh mračne rulje...), a crnih grana šum bio bi zvuk njegovog, često melankoličnog opusa koji je već djelomično predstavljen pojmom hum.
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
U drugoj se strofi nastavlja grob kao motiv u sinonimu raka, a imperativna rečenica u želji da se književna ostavština tumači, tj. okruži u skladu s prirodnim okolnostima datog vremena (zima-ljeto) što ovom prigodom i činimo, ali s napomenom da se ne mijenja njen originalan karakter, tj. da se ne narušava dublji tih karakter umjetnosti. Ovdje valja napomenuti kako je pogled iz moje perspektive, tj. komentar samo filozofija stvorena na temelju umjetnosti, pa bio to vihor ili snijeg povrh nje, ona je i dalje u svojoj naravi nepromijenjena, njen muk je trajno sačuvan. Također, počevši od razumijevanja huma kao Kovačićeve umjetnosti, treba reći da je i ta metafora samo potencijalna sinegdoha (pars pro toto) što će reći da stoji kao predstavnica umjetnosti općenito.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Ove dvije strofe pojme se često i opravdano kao cjelina pri čemu se ističe pjesnikov život kao takav, njegova orijentacija prema socijalizmu i protivljenje crkvi. Prvi stih je, po mom shvaćanju, atribucija umjetnosti kao vrhunaravne sile, načina izražaja iznad drugih. Toranj je najviša građevina u tadašnjem selu ili gradu te je stoga niski toranj ovdje oksimoron koji svoj smisao dobiva u vezi sa prethodnim stihom pri čemu je zvon tornja opće mišljenje većine, možda i aluzija na izdajice neke ideologije, konvertite na tadašnjoj političkoj, ali i književnoj sceni, one kojima nije bilo stalo do Kovačićeva idola Radića i njegova nastojanja da pomogne narodu. Četvrta strofa je nesumnjivo kritika naivnosti širih društvenih slojeva u vidu privremene vjerske ili neke druge zablude koja se u svojoj uskogrudnosti i privremenosti protivi univerzalnosti i sveobuhvatnosti umjetnosti.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Peta, pretposljednja strofa ponavlja motiv iz druge. Pjesnikova misao očito nije usmjerena k tomu da se zapusti, već da se dopusti nezavisan i svojevoljan karakter umjetnosti. Ističem i vrlo zanimljiv spomen trnovita grma što odgovara poimanju veze između umjetnosti i boli koja je na sličan način prisutna i kod ostalih velikih hrvatskih, a i umjetnika u svijetu uopće. Ideja besputa asocira na jedinstvenost umjetničkog izražaja koji se ne da prevesti u neku drugu vrstu izraza, a da se ne izgubi značajno na vrijednosti rečenoga i koji je težak za razumijevanje tako da se često umjetnost velikih stvaraoca može samo nazrijeti te djelomično, a nikad potpuno razumjeti kao što se može, npr. razumjeti šalu. Ironično je kako je baš ova pjesma postala u koncepcijama mnogih primjer za jednostavnu jednozančnost kad bi, bar mislim, ona sama htjela reći nešto sasvim drugačije.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
Drag prijatelj u završnoj strofi je kolega pjesnik, umjetnik, ali i bilo koji drugi putnik namjernik koji na putovanju svoga života naiđe na umjetničko djelo i ima ga sposobnost osjetiti, gledati na njega sa strahopoštovanjem, ako ga već ne razumije u svoj kompleksnosti. Konačna je izjava zatim zbunjujuća jer zašto bi netko odsjekao pute drugima, srušio mostove pošto je sam prebivao na čudesnoj planini Parnasu bilo putem opusa Kovačića ili nekog drugoga. Međutim, već je otprije jasno da umjetnost treba ostati nedirnuta, a na svakoj je individui da ju na svoj način otkrije, sa svoga gledišta osjeti, a ljubomorno za sebe sačuva tragove koje mu je ostavila u duši, jer su oni, kao i ona, običnim jezikom neizrecivi, drugome gotovo nepojmljivi. Dakle, ne treba istim svojim putevima upućivati druge u tajnu stvorenog i stvaranja, a ja sam možda baš to, ironično, ovdje učinio tek toliko da pokažem i dio druge strane medalje, ako vam je ona od ikakve koristi i poticaja da i sami potražite ostale dijelove.
Post je objavljen 14.07.2007. u 14:33 sati.