Miroslave, šogoru moj dragi, i prijatelju...
Gledam, sve ove godine, kako znaš voljeti svoje kćeri i moju sestricu.
Rasle su, uz tebe, te djevojčice, koje su pomalo i moje. Jelena i Sanja.
Rasle su znajući da su voljene. Znajući da u njih imaš vjere i povjerenja.
Znajući ono što si im rekao: Život nikada ne treba staviti na čekanje ...
To nije bio last dance. Ne kad je tata kakav si ti u pitanju.
Bit ćeš uvijek uz nju, i kad se pjeva i pleše i kad grmi i kiša pada, znam to.
I znao si je pustiti da ode, da bi ti se mogla vraćati.
I zato Te tako volim i poštujem.
... trebalo je vidjeti ponosnog tatu kako pleše sa svojim kćerima, i valcer i drmež i rock ...
I, da zaključimo svatovsku temu ...