Marketing
iza zatvorenog prozora
Vječno sjedenje kraj prozora.... tako realna metafora
života....
Cijeli svijet iza stakla..sve van granica. Ti sjediš i čekaš
svoje vrijeme.
Kiša lupa o okvire, tebe ne dodiruje.... drugi tren vjetar,
ali ne osjetiš nejgove dahove.
Sunce.. mlako sunce.... sija na mahove... sve tebi tako
blizu, opet, događa se drugome....
Stotinu puta pitaš gdje si pogriješila.. prevrćeš mišljenje
nakon svakog novog sjećanja.... sama sebe bodriš dok
stojiš u dilemama, makar noge su ti mokre, od suza koje
su pod nogama....
Sve iznova... kao da kidaš garancije za sreću, ruke su
pune papirića...
Ne možeš protiv nade, ona uvijek, baš uvijek, rađa se iznova.
Kao feniks. Iz ničega.
Ti samo sjediš, iza zamagljenog prozora. Rukavom brišeš
sjene, ne ide, jer samo sjena još je ostala. Trudiš se
vidjet dalje, van svojih granica, ali imaš to što imaš
prazninu u rukama.
I ponovno se stoput pitaš gdje si pogriješila... i iznova
opet misliš da nešto si propustila. Neki presudan tren,
ključan dvjema dušama, nešto jako bitno.... misliš.... nisi
shvatila...
Rukom brišeš prozor svoga stajališta. On iznova se magli.
Daje otisak dahova. Sjećaš se svega što si izgovorila,
mada nisi sigurna, je li to stvarno ili samo u snovima...
Iznova se mučiš. Iznova samu sebe bacaš sa zgrade, s
nekog trošnog prozora. Iznova zamišljaš kakav je osjećaj
nestati, izgubit sva osjetila.... već tren kasnije življa si no
ikada, sama sebi priznaješ, nikad nešto jače nisi
osjećala....
I plačeš, plačeš i plačeš ko nikada... i tvoje lice se
deformira od strahova.... kako još jedan dan biti bez
njega, kako još jedan sat s licem punim osmjeha?
Sjediš iza prozora... gutaš prašinu sa usana. Znaš da već
dugo njima nisi ništa govorila...
Sve što imaš u sebi, tu si i sakrila.... preko same sebe
prešla.... tijelo stisnula...
I sama sebe. I cijeli svijet... i prošlost ... i budućnost...
tako nevino zamrzila...
Post je objavljen 14.07.2007. u 12:41 sati.