Svaki puta kada stavim papir ispred sebe ili kada sjednem pred monitor, jedna stvar provlaći se, stalna i neisprekidana. Toliko stalna da je već gotovo postala opsesija. No, nema razloga za zabrinutost, pošto se ne radi o ničem negativnom, već sasvim suprotno, o vrlo kreativnom impulsu koji uvijek dovodi do stanja da pred papir ili komjuter sjednem " prazne glave " i rijetko kad znam kako će tekst ispasti. Obično nakon toga slijedim intuiciju, mješajući vlastite spoznaje sa informacijama dobijenih iz vlastitog kanaliziranja ili kanaliziranja nekog od dvoje / troje bliskih ljudi. Uglavnom, kanal nije otvoren samo kad želim ostvariti kontakt, već i kada radim bilo koju od dnevno uobičajnih stvari. Sečući prirodom, čitajući knjigu, gledajući tv ili pri čitanju članaka sa neta. Ponekad naizgled potpuno nesuvisla stvar može na najtajanstvenije načine povezati nepovezane stvari u cjelinu. Slučajno naletih na tv-u, na film Bang Bang You`re Dead, američko kanadski film o mentalnom sklopu srednjoškolaca u jednoj američkoj srednjoj školi, na koji se, naravno, nadovezuje opčenita slika o hipokriziji, kako gradića u kojem se nalazi škola, tako i američkog društva uopće. Tj, hipokriziji koja je zasjenila ovaj naš " Treći Kameničić Od Sunca ".
Hipokrizija, za koju čovjek koji je iole osvješten, ne mora ulaziti u monolog, pitajući se, da li ona predstavlja premisu u svemu ovom ili ne, pošto između nje, neosvještenosti i straha gotovo da i nema razlike. Opet, na stranu hoćemo li negativnom aspektu čovjekove neosvještenosti dodati preliminarno mjesto ili nećemo, hipokrizija zaslužuje da je se objesi visoko na vješalicu za koju je čovjek ovješen nogama i sa koje visi naglavačke. Gledajući američki model programiranja učenika u srednjim školama i dijeljenja na alfe, bete, game, delte, igrače američkog nogometa, geekove, nerdove, cheerleadersice, pobornike raznih glazbenih subkultura itd., i ukoliko maknemo kićenu produkciju kakva krasi njihove filmove, dobili smo samo prenesen prikaz separacije i podložnosti raznim kolektivno / nesvjesnim programima i upakirane psihopatije koja se vješto, stoljećima infiltrirala u sve spore ljudskog društva. U filmovima možemo vidjeti scene odraslih ljudi, zabrinutih nad ničim konkretno, kako isturuju trademark " odgovornosti " i " racionalnog ", tj. ono što im je kroz život nametnuto kao nešto oko čega se mora voditi ogromna briga. Ukoliko na filmove pogledamo kao na prilično dobar moderan prikaz koji vrlo autentično prikazuje glupost i hipokriziju u velikom svjetlu ( bila to stvarna namjera ili ne ), dobijamo ( još ) jedan prilično zoran model koliko je kolektivno nesvjesno dominantno i koliko se teško otrgnuti iz ralja koje jedino mogu predstavljati lažnu sigurnost, lažna načela, lažna iskustva i opčenito - lažan život.
I previše je filmova snimljeno o hladnim, više ili manje inteligentnim osobama koje sustavno maltretiraju sve što diše u njihovoj okolini. Ne bih preduboko ulazio u problematiku psihopatije na filmu i njezine i više nego očite komercijalizacije sa manipulativnim prizvukom, nego bih samo ukratko elaborirao neke segmente više ili manje prihvaćenih teza o psihopatiji u užem i širem smislu. U užem smislu ne mislim na fundamentalnu psihologiju psihologa koji su svojim radovima stekli svjetsku slavu, nego na moderniji oblik teoretske i praktične psihoanalize koja se malo odmakla od podsvjesnih osnova seksualnosti do pete ili desete godine života. O modernoj psihoanalizi može se pronaći dosta materijala koji se vrlo dobro nadopunjuju sa starijim ( fundamentalnijim ) materijalima, ali se također izvrsno preklapaju jedan sa drugim, ovisno o sposobnosti pažljivog čitatelja da opservira i poveže ono što je pročitao.
No opet, može li to objasniti što je većina potpuno ( kolektivno ) nesvjesna negativnih entiteta koji su samo propitivači ( testeri ) naših unutarnjih slabosti, ili gledajući iz analogno / religijskog kuta, katolici i svi pobornici fundamentalnih religija, ne bi se toliko trebali bojati iskušenja, samo da se malo bolje upoznaju sa unutrašnjom prirodom tih iskušenja i načinima na koje se reflektiraju na nas. Dakle, prihvatiti propitivača kao suštinski izvor zla a ignorirati našu slobodnu volju i slobodu izbora, koliko ćemo zapravo doživljavati nekog propitivača, notorni je paradoks kojega se mogu uhvatiti samo oni koji nisu u stanju razmišljati vlastitim glavama. U tom slučaju, to je samo religijski fundament kolektivnog nesvjesnog koji je vrlo često ( kao što je napomenuto u prvom dijelu ) uzrok svega negativnog, kako kroz povijest, tako i u ovom trenu, služeći također potpirivanju atmosfere u kojem će se ludilo i psihopatija smatrati sitnim slabostima, a propitivanje fundamentalnih načela smatrati i predstavljat kao " hereza ", " ludilo " i " psihopatija ". Katolički i -ini fundamenti sa gotovo kleričkim karakteristikama ionako su podložni utjecaju simbolike, po distorziranom uzoru na stare ezoterijeske / okultne nauke. Upravo ta fasciniranost simbolikom predstavlja ekvivalent davanju univerzalnog značaja donjim astralnim entitetima i davanju istima božanskih sposobnosti, posebice što se tiče štovanja i dizanja navedenih entiteta u same bogove, sa kojima nemaju, naravno, nikakve veze. Vrlo je bitno za shvatiti, ne da " sotona " ima mnogo lica, već da propitivači / testeri / niži astralni entiteti pretežito demonske prirode, imaju mnogo lica i naličja.
Da se vratimo na psihopatiju. Psihopatija u klasičnom obliku vrlo je uzak pojam i tiče se prije svega, onoga što bi se moglo nazvati " oštricom " psihopatije. Znači, tu su svedeni pojedinci koji imaju žestoke tendencije kroz život, da naude drugima...ponekad i sebi. O psihopatiji u širem smislu mnogo se toga može naći po metafizičkim i konspirativnim stranicama i forumima, a autora koji impliciraju upravo na taj problem ima stvarno mnogo, tako da ne bi ulazio u to preduboko, iz respekta prema višegodišnjem radu pojedinaca koji su to opisali i elaborirali mnogo bolje i mnogo originalnije nego što bih to sam učinio, a ionako ne bi mnogo suštinski odudarao.
Dakle, najgrublje rečeno, psihopatija je nedostatak empatije i nedostatak bilo kakvih vlastitih emocija. Neki izvori izvanredno elaborirajuće pristupaju tom području i navode nedostatak percepcije koja je zamjenjena projekcijom izvana. Da pojasnim, osjećaji, empatija i percepcija samo su preslika tuđih osjećaja, empatije i percepcije i na taj način se najlakše mogu prepoznati. Takve " individue " vole se hraniti energijom " žrtve " i vole ljude koristiti za svoje male " igrokaze ", " predstave ", " filmove " itd. , koji su više manje melodramatske naravi, sa ciljem da " žrtve " podrede sebi, ispletu " začaranu " mrežu oko " žrtve " istovremeno ju zatočivši u mentalno / fizičko / emotivni zatvor. Svaljivanje osjećaja krivice i vlastite odgovornosti na druge, psiho / fizičko / emotivno manipuliranje, razaranje okoline po načelu " zavadi pa vladaj " pritom birajući " favorite " koje će držati u svojoj blizini i koji će ujedno i sami imati ulogu kontrolora i manipulatora ( svjesno ili nesvjesno ), pokazivanje " emocija " samo kad su " stjerani uza zid ", loša gluma emotivnih stanja ( npr : plač koji prestaje u sekundi kao da je rukom odnesen, promjena dijametralno suprotnih raspoloženja u sekundi i ostale karakteristike neprirodnog ponašanja i neprirodnog tijeka promjene samih emocija ), demagogija bez trunke iskrenosti, hvatanje za druge kad sami počnu " tonut " itd. itd., samo su neki od primjera djelovanja " individualaca " koji su ništa drugo nego " prva linija fronte " kolektivnog nesvjesnog, jer, što takvi " pometu " i gdje takvi " prođu ", bez da ih se registrira i adekvatno reagira, tu " trava više ne raste "...Bar ne u skorije vrijeme.
Postoje u politici, crkvi, show businessu, svakom gradu i vjerojatno u svakoj ulici. Odlaze na posao, imaju porodice, veće ili manje krugove prijatelja i " oblikuju " najbližu okolinu prema svojim " vrijednostima " a da ona toga većinski nije ni svjesna. U današnje vrijeme neiskrenosti, vladavine izopačenih vrijednosti i kolektivnog nesvjesnog, gdje su ljudi koji žive cijeli život zajedno - gotovo kao potpuni stranci, nimalo ne čudi što takvi ljudi uspijevaju savršeno živjeti život nekog drugog i još se u dosta slučajeva " domoći " nekog društvenog " položaja " sa kojeg će imati lijep " pogled " na " one ispod " a ujedno imat i lijepu priliku igrat nesvjesnu igru agenta / pijuna u grotesknoj igri kontrolnog sistema. Takvima se obično oprašta kad igraju na kartu sentimentalnosti. Bolesni, gotovo besmisleno iracionalni postupci bit će opravdavani " trenutkom slabosti ", " ovim ", " onim " tako da okolina vjerojatno neće ni stići razborito analizirat postupke, kad će se već pojavit " nešto novo " što će ju opet i opet držati u stanju vječite vage vlastite nedoumice i varirajućih osjećaja, koji će ionako ići u smijeru da nahrane prvo psihopatski orijentirane osobe, a zatim i same kontrolore.
Teze da takvi ljudi nemaju dušu su i više nego bizarne i groteskne i u krajnjem slučaju smiješne. Sve ima dušu. Da se ponašaju kao da su rođeni bez nje - da, ali ipak, ništa ne može postojati bez duše a da se ne ponaša poput pukog zombija ili androida. Izvori kojih se mnogi hvataju pri svojim pretpostavkama o nedostatku duše kod psihopatskih osoba su i više nego dvosmisleni i prije svega ukazuju na nedostatak duha ( spirit ) a ne duše ( soul ), što definitivno nije isto, tako da su takozvani " organski portali " ljudi kojima vitalna životna energija u širokom luku zaobilazi srčani centar ili heart čakru. Djelomično su na niskom stupnju inkarnativnog procesa. Mogu biti vrlo inteligentni, no kao što je napomenuto, empatijski prazni. Mogu biti načitani i posjedovati određene vještine, ali biti perceptivno i spoznajno osiromašeni. Govorimo dakle o velikom dijelu zemaljske populacije koja je osiromašena za takozvanu duhovno / spoznajnu semantiku. Na simultanom planu, takvi ljudi su najčešće utjelovljenja demonskih, viših astralno reptilskih, transparentnih i pojedinih zmajskih entiteta u obliku energije i frekvencije na relaciji " gore - dolje " i " dolje - gore ", o čemu smo već pričali u prvom dijelu Vrlo Vrli Novi Svijet. Samim time, sasvim je predvidljivo da ih vode žeđ i želja za moći i za dominacijom. Naravno, u elementarnom neznanju da su upravo to karakteristike slabih a ne jakih ljudi.
Post je objavljen 13.07.2007. u 14:48 sati.