Sunčan dan. Rano se budim. Netko tko ne zna što se dogodilo bi rekao da je to sasvim običan ljetni dan. Ali nije. Vidi se po tužnim licima prisutnih ljudi. Po jecajima i suzama. I po svijeći zapaljenoj ispred Njegove slike. Bio je dobar čovjek. To su dokazali 400 ljudi koji su taj dan došli. Svi tužni. Veliki gubitak. Gledala sam ljude koji su žalili kao nikada u životu. Sve bi učinili da ga vrate natrag. SVE. I ja bih. Sve samo da ne gledam ovu tugu. Ovaj očaj. Bila sam tužna.
Dugo su se molili u hodniku s lijesom. Činilo se kao vječnost. Nisam znala što da učinim. Utjehe nema.
Krenuli smo prema crkvi. Kolona od 200-tinjak auta zaputila se na čelu s autom u kojem je bio lijes. Tata je vozio. Plakao je na putu do tamo. Ušli smo u crkvu. Nisu svi stali unutra pa su čekali ispred. Misa za njega bila je prekrasna. Ljudi su jecali. Svećenik je govorio prekrasne riječi za Njega. Vidjelo se po njemu da govori iz srca. Između ostalog rekao je kako je On bio dobar čovjek. Nesebično je pomagao ljudima. Davao sve od sebe da svoje bližnje učini sretnima. Za uspomenu od Njega ostao je onaj maslenik iza naše kuće. On ga je tako volio. Toliko je truda uložio u njega. Kao i u svoju braću. Jedan od njih sjedi kraj mene. Stišće moju ruku tako čvrsto. Osjećam njegovu bol. Suzdržava se da ne pukne. Ali emocije su prejake i prevladavaju. Plače na glas. I ja plačem. Oči su mu crvene i tužne. Sve bih dala da znam kako mu ovo olakšati. Sve bih dala.
Svećenik ih sve tješi govoreći kako je On sada našao svoj mir. U vječnom počinku. Kako to ikoga može utješiti? On plače još jače. I jače stišće moju ruku.
Svećenik se sijeća kako mu je On, sjedivši na zidu i gledajući u masline, jednom rekao: "Neće me više biti." Počinjem još jače plakati. Bio je svjestan toga. Ali htio je živjeti. Htio je voditi svoju braću i djecu kroz život. Htio je biti s njima kroz teške, ali i sretne trenutke. Sad ga nema.
Svećenik govori zadnje riječi otvorenom lijesu koji stoji ispred njega. Tata plače. Neutješno. Dolazi do lijesa i zahvaljuje bratu na svemu što mu je omogućio u životu. I stavlja maslinovu grančicu na njega. Njegov drugi brat čini isto. Njegova kćer stavlja pismo na njega. Ljubi ga i miluje po glavi. Plače. Njegova žena plače. Žena koja ga je toliko voljela. Kako će ti ljudi ikda naći utjehu? Ima li utjehe uopće? Za njih nema.
Dolaze i drugi ljudi. Svi plaču. Ljudi su ga voljeli.
Izlazimo iz crkve. Tog istog trena počinje kiša. Najjača kiša koju sam ikad osjetila. Svi su znali da to je simbolika. Ljudi s kišobranima odlaze do groba. Grob je za par trenutaka bio prekriven cvijećem. Veliki vijenci cvijeća, toliko cvijeća u životu nisam vidjela. Ljudi su ga stvarno voljeli. I dok kiša pada najjače što može, Ona se bacila na lijes i obgrlila ga svojim rukama. Plače i viče za njim: "Tata moj, tata..." Tužna je i neutješna. Ona je Njegova kćer. Brat ju grli i plače sa njom. A nakon nekoliko trenutaka sve je gotovo. Čak i onaj veliki pljusak odjednom prestaje. A On je tijelo zakopano dva metra pod zemljom. A mi smo ljudi koji su ga voljeli. Koji ga nikad neće prestati voljeti. I koje nitko nikad neće moći utješiti. Zauvijek njegovi bližnji... Zauvijek njegova obitelj...
A ja sad znam da ću više vremena provoditi u masleniku. A On će zauvijek biti dio njega... I dio naših života.
Post je objavljen 13.07.2007. u 13:06 sati.