Ajme, zašto mi to rade?
Govore mi samo riječi
koje znaju da želim čuti.
Znaju da ne volim stvarnost.
Zato i živimo u ovako
izmišljenom savršenstvu koje ne postoji.
Što stvarno osjećam?
Što je zapravo taj osjećaj kojeg toliko želim prikriti..?
Ne znam što osjećam.
Moj um nije dovoljno snažan
da shvati sve te osjećaje.
Spremila sam ih duboko u
najtamniji dio svog bolesnog uma.
Bojim ih se izvući. Bojim se priznati.
Bojim se da ću onda plakati.
Volim li te…?
Slušam sve te tvoje riječi.
Tako su okrutne.
Tako bezosjećajne.
Tako prazne. Govorim si da me nije povrijedilo.
Uvjeravam se da me ne boli. Reci, što sam ti učinila? Ajme, ti si tako bezosjećajan.
Bilo bi dobro spaliti i uništiti sve te
osjećaje i misli. Jednostavno okrenuti
novu stranicu. Evo… možda ću čak i
uspjeti, sve mi bolje ide. Zaustavljam se.
Neka sila vrača me natrag. Ne mogu si
dopustiti da te zaboravim. Ti si nezaboravljiv.
Volim li te...?
Kada me pogledaš, ti znaš da te želim voljeti.
Ubijaš me. Samo jednim pogledom tjeraš moj
um da pati, da te voli, da umire bez tebe.
Svojim umišljenim pogledom tjeraš me da te volim.
Da te jako volim. Namjerno mi to radiš!
Postala sam slijepa. Moje oči vide samo tebe.
Samo tvoje lice. One misle da si savršen.
A nisi… One vide samo ono što one žele vidjeti.
Volim li te...?
Fališ mi. Svaki vikend sve više i više mi fališ.
Umirem kad mi kroz glavu prođe samo jedna
misao o tebi. Pred očima mi je tvoje lice.
Ne želi nestati. A toliko se trudim...
Tvoj pogled opsjeda me svake sekunde.
Nešto očito nije u redu sa mnom.
Ne shvaćam. Pa ne znaš me.
Ne možeš mi to raditi! Koliko god se trudila,
shvaćam da nema odgovora. Uništavaš
me iznutra. Sasvim polako. Stvarno se
pitam, što će biti sa mnom? Hoću li ponovo
biti onakva kakva sam nekad bila?
Volim li te...?
Stvarnost je nešto što ja ne vidim.
Ne volim stvarnost. Previše je stvarna.
Nije onakva kakva ja želim da bude.
Iako znam da nikada neću moći zagrliti i
imati nešto tako savršeno, trudim se ne
plakati. Hoću li moći još dugo ovako?
Ne želim te voljeti.
Da, jesam. Sretna sam. Sretna
sam kad te vidim, kad te gledam.
Presretna sam kad mogu
vidjeti tvoje savršeno lice.
Dvadeset tri sata, a ponekad i
ostalih 50 minuta čekam
taj trenutak. Trenutak kada
ću te vidjeti. I onda,
napokon dođe. Gledam te,
topim se,
umirem. Pogledaš me savršenim
pogledom, a onda
odlaziš. Tužnim pogledom i
suznim okicama gledam
kako odlaziš. Znam, vratit ćeš se sutra. I ponovo
tužno čekam cijelu vječnost
da bih te opet vidjela.
Ima li to ikakvog smisla?
Ja mislim da ne.
Volim li te...?
Smijem se. Na licu mi je osmijeh, na ustima
pjesma, a u glavi si ti. Ne mogu spavati.
Odlučila sam. Moram ti sve reći. Moram
ti reći da… Ne, ipak si ne mogu to dopustiti.
Bio bi još gori nego što sada jesi.
Gledam njega. Bolji je od tebe.
Ali ne želim njega. A mogla bih ga imati.
Njegove oči nisu kao tvoje.
Njegov pogled nije umišljen kao tvoj.
Njegov osmijeh nije savršen kao tvoj.
Njegove ruke nisu slične tvojima.
Njegova kosa nije tako predivna kao tvoja.
On nije tako umišljen i bahat kao ti.
Nije on taj koji ne može normalno
hodati po stepenicama bez da skače.
On nije taj na kojeg mislim cijeli dan.
On nije taj za kojim se jednostavno moram okrenuti.
ON jednostavno nije TI.
Imam pitanje na koje nemam odgovor:
Volim li te...?
Ležeći na krevetu uz
prozor i svijeću pitam se: do kad će
moje oči izgledati ovako..? Do kad ću misliti
na tebe, tako savršenog tebe? Ne želim te
voljeti iako još samo to mogu. Ne mogu se
oduprijeti toj čudnoj sili savršenog bića.
Vjeruj mi, koliko te obožavam toliko te i mrzim.
To je zato jer si tako savršen.
I sada, slušajući samo nježne kapljice
kiše kako tiho padaju, prva suza za
tebe, lagano mi klizi niz lice i iako ne želim
pokvariti ovu skoro savršenu tišinu, mislim da ću ipak vrisnuti.
Da, da volim te.
Post je objavljen 13.07.2007. u 09:15 sati.