Ne, nije mjesto radnje Crna Gora, ustala sam u šest.
Srećom, živim blizu bolnice, začas se razbudim, spremim i skoknem s brda na brdo. Mrzim one prve jutarnje minute, istinski ih prezirem. Kažu da, ako se ujutro ne želiš ustati, imaš neke neriješene konflikte, možda čak i depresiju.
Depresiju? Ja?
Ne. Tu i tamo šupi me neka epizoda, ali sve u svemu sam jedno vedro čeljade.
Ipak, nikad nisam bila jutarnji tip. Nikad.
Ali, ono što posebno mrzim kod sebe je da, čim otvorim oči, moje misli stvore bujicu. Nema razbuđivanja, barem ne onog mentalnog. Odmah razmišljam gdje su crvene naušnice, što je on to sinoć htio poručiti tom porukom, jesam li psici jučer dala tabletu, trebam li indeks dati u referadu ili tajništvo, koji je glavni grad Uzbekistana.
Sve se to ujutro sredi, posložim sebe, svoje stvari i misli u glavi i odem.
Uvijek pjevam u autu, UVIJEK. Nekad se dogodi da vozim i plačem. Nekad se dogodi da vozim i umirem od smijeha. Nekad samo vozim. Ali uvijek pjevam.
Dolazim u 6:57 u glavnu zgradu, spuštam se u podrum u garderobu. Otvaram dvokrilna škripava vrata, koja se u znak pozdrava zamnom još triput zanjišu skvičeći. Zapahne me miris klora i čujem brbljanje teta čistačica.
Hodnik je potpuno prazan. Za dvadesetak minuta u njega će se sjatiti sva sila umornih bolesnika, zabrinutih majki, nepokretnih baki, bit će tu tisuću priča, a svaka će se pričati potiho, da drugog ne bi omela.
Ostavljam stvari, oblačim se, provjeravam je li sve u džepovima. Uvijek 4-slojne maramice. I mobitel.
Mrzim si to priznati, ali...ponekad ipak volim ovaj dugi nepregledni hodnik. I ono u vezi njega - miris bolnice, buku, žurbu, čast, susrete. I ono do čeg me vodi taj hodnik.
Uhvatim se da prezirem ono što je medicina ugrubo. Razmišljanje hladne glave, pokoja dobra riječ, konstantna briga za isplativost i donošenje loših vijesti.
Biti na tapeti, nikad ne radiš dovoljno mnogo i dovoljno dobro.
Onda me taj hodnik dovede do sobe jedne skoro pa umiruće starice...
Sa školskim primjerom zatajenja srca, NYHA IV. Pišem neke papiriće da ih kasnije referiram, neke riječi kao ortopnoična, turgor, protodijastolički galop. Zadovoljna sam jer ih upotrebljavam. Prepisujem terapiju s liste i razmišljam bih li to očekivala...bih. Sve do jedne stavke.
Sve izgleda isto...tijek bolesti, terapija, prognoza...ali žena preda mnom je jedna jedina.
I uz nju ja se pretvaram u osobu kakva volim biti.
Doziram humor, koliko je umjesno da razbije nelagodu i atmosferu teškoga u zraku.
Tješim je, pitam i neka nepotrebna pitanja.
Gledam ju u oči dok mi se trudi ispričati.
Sviđam joj se, stare bake vole komplimentirati okrugle cure.
Ona mi se nasmiješi. Žena od 81 godinu, NYHA IV, nasmiješi mi se i govori "sretno".
Hvala ti, bako.
Možda sam ipak prava osoba na pravom mjestu.
Post je objavljen 13.07.2007. u 23:25 sati.