Marketing
¤¤ Nije li to život? ¤¤
.. ulomak iz 'Mi djeca s kolodvora Zoo'
Često sam razmišljala zašto se mladi tako šugavo osjećaju. Ničemu se više ne raduju. Sa šesnaest godina moped, s osamnaest auto, to je nekako postalo samo po sebi razumljivo, a ako netko to nema, osjeća se manje vrijedan. I meni je u svim mojim maštanjima bilo samo po sebi razumljivo da ću imati stan i auto. Nisam računala da se za stan ili čak za novi kauč mora odšljakati kao što je dinčila moja majka. To su bili ideali naših roditelja: živjeti da bi se nešto nabavilo. Kasnije je trebalo doći više. Upravo ono što životu daje smisao. A to se nigdje nije naziralo. Nekolicina, u koje ubrajam i sebe, još je uvijek za potrazi za nečim što životu daje smisao. ''
Često sam razmišljala zašto se mladi tako šugavo osjećaju. Ničemu se više ne raduju. Sa šesnaest godina moped, s osamnaest auto, to je nekako postalo samo po sebi razumljivo, a ako netko to nema, osjeća se manje vrijedan. I meni je u svim mojim maštanjima bilo samo po sebi razumljivo da ću imati stan i auto. Nisam računala da se za stan ili čak za novi kauč mora odšljakati kao što je dinčila moja majka. To su bili ideali naših roditelja: živjeti da bi se nešto nabavilo. Kasnije je trebalo doći više. Upravo ono što životu daje smisao. A to se nigdje nije naziralo. Nekolicina, u koje ubrajam i sebe, još je uvijek za potrazi za nečim što životu daje smisao. ''
Malo sam razmišljala…. Koliko je danas važno imati ono što drugi oko tebe imaju?
Bi li netko od nas mogao zamisliti svoj život bez kompjutera, neta, digitalca, ili (ne daj Bože) mobitela. Naravno da ne! Zanimljivo je to kako su naši roditelji odrasli bez svega toga, i što im fali? Shvatila sam da je moguće živjeti bez svih tih naprava koje vladaju svijetom, ali nemoguće je živjeti bez njih ako si ti jedina osoba koja ih nemaš, a svi drugi oko tebe su okruženi njima.
Možda to nije sve ni tako loše. Mislim da je i starcima lakše kad nas mogu nazvati samo da saznaju gdje smo kako se ne bi brinuli, Internet je pozitivan ako ga koristiš u prave svrhe, a digitalac je nakon mobitela, po meni, najbolja stvar tehnologije.
Ali loše je to što imam osjećaj da materijalne stvari započinju vladati nama. Tehnologija se prebrzo razvija. A mi je moramo pratiti, jer ako nemamo nešto što drugi imaju – nismo in.
A to mrzim. Ne želim pasti pod utjecaj društva, ali to činim, činimo to svi.
Mnogi od vas znaju da obožavam sociologiju i psihologiju. Obrađujući iz sociologije moderno društvo, samo sam utvrdila ono što sam i sama znala.
Živimo u svijetu u kojem prevladava materijalizam, a glavni cilj je pronaći što bolji posao kojim ćeš imati dobru financijsku osnovu. Možda je i to dobro, jer – dobar posao će se dobiti uz visoko završenu školu, dakle to bi bio poticaj i motiv za studiranje faksa. Ali opet sve to pada u vodu kada se za prijavu na posao pojavi netko ko možda ni nema dovoljno završene škole za taj posao, ali njegov tatica zato imam duboki džep; jedna plava kuverta sve rješava…. a ti ostaješ bez posla. Zašto? Samo zato što si dijete 'običnih ljudi', ne siromašnih, ali ne ni imućnih koji bi mogli platiti sve moje neodgovornosti i srediti mi svaku vezu?
I onda se ja pitam, gdje je tu smisao?
Ali kad malo bolje razmislim, uvijek je tako bilo! Uvijek su postojali 'moćni' i oni koji su se morali njima podrediti. Možda je to jedan zakon prirode. Možda, jednostavno trebamo prihvatiti da u ovom svijetu je nepoštenost na svakom uglu i da je to ono što ne možemo promijeniti.
ZAKLJUČAK:
- jedna osoba ne može mijenjati društvo. Ako želimo opstati, moramo ga prihvatiti tako takvo je i prilagodit mu se. Ali unatoč tome, pokušat ne izgubit svoju individuu i unatoč svemu ostat dosljedan sebi te ne dopustiti da razočarenja uzrokuju naše odustajanje, neka to bude poticaj za još boljim dokazivanjem sebe i svojih potencijala.
Klarisa, 06.05.2007.
Post je objavljen 12.07.2007. u 22:40 sati.