Zagreb,izbjeglicki logor,listopad/studeni 1992.
...Pred vecer dolazi J.Usplahirena je,nervozna.Vadi iz dzepa svoje kozne jakne mandarinke i stavlja ih na nocni stolic.Jarkonarancasti plodovi hladni su i mirisni.S.uzima jednu i guli joj koru.I J.-ine ruke su hladne na njenom celu.S.joj kaze da nije bolesna."Stvari stoje daleko gore.Trudna sam",kaze."Pet mjeseci."Prvi put se na vedrom J.-inu licu zrcali strepnja."To nije dijete,to unutra je bolest",kaze ona.S.zna da u tom casu misli na sebe i da ne moze podnijeti pomisao da je najvjerojatnije i sama trudna i da je i njoj prekasno za pobacaj.
Njena prva pomisao jest smrt toga bica u njenoj utrobi.Ali kad covjek prodje kroz logor,smrt vise nije nesto daleko i neodredjeno.Smrt su pojedini ljudi,svaka smrt ima svoje ime.To je A.-ino izmrcvareno tijelo,smrad iz kontejnera koji se danima vuce po sobi i od kojeg mislis da ces poludjeti,muskarci koji kopaju svoj grob,kamioni koji odvoze leseve,otrov koji je popila E.,njena mrtva kcer,tek rodjeno dijete koje nije stiglo udahnuti.
Tesko joj je i zamisliti da je to bice u njoj vec zivo,da se mice i sise palac,kao na fotografijama koje je jednom vidjela u nekom casopisu.Bilo bi najbolje da se rodi mrtvo.Njegova smrt bilo bi nesto prirodno.
Stvorenje zaceto silom,iz mrznje,usred rata,kakvu buducnost ono moze imati?Za njega je najbolje da ne ugleda svjetlost dana i S.prvi put sasvim razumije majku one djevojke koja je rodila u rusevini i njen smiren pogled kada dijete nije zaplakalo.
Dolazi doktorica koja ju je prva pregledala i kaze joj da ne treba ocajavati zato jer je kasno za pobacaj.
Postoji rjesenje,dijete se moze dati na usvajanje.Treba izdrzati jos samo cetiri mjeseca,kaze.Jos joj kaze da nije jedina,da je mnogo zena koje su dosle iz logora i koje su u jednakoj situaciji kao i ona.
Ne postavlja joj nikakva pitanja o pojedinostima.S.njene rijeci umiruju,vidi da joj ona zeli olaksati situaciju.Dok je grli,njeno cvrsto tijelo mirise na cvjetni parfem.Kao mama,misli.Samo trenutak dopusta sebi pomisao na nju,na njeno rame,tamnu kosu,miris njenih ruku dok je gladi po licu.
U bolnici ostaje nekoliko dana.Napokon silazi strmom ulicom s brda na kojem je bolnica.Jutro je sivo i vlazno,hladnoca joj se zavlaci u odjecu.Sama je,potpuno sama s tim teretom u sebi.
Tramvaj vozi prema zadnjoj stanici.Sve je prazniji.Na koncu ostaje sjediti sama dok sa strane iza stakla promicu kuce,ljudi,drvece.Osjeca kako joj zivot izmice,kako njen zivot i nije drugo nego upravo to izmicanje.
U trbuhu prvi put osjeca tezinu.Tu je,na samom dnu,poput komadica olova.Tumor koji ce rasti i siriti se i bivati sve vidljiviji.
IPAK,BRZO SAM SE POMIRILA S TIM DA CU JOS MJESECIMA NOSITI TAJ TERET,A ZATIM DIJETE DATI NA USVAJANJE.UNAPRIJED SAM GA SE ODREKLA.KAO DA JE MOJE TIJELO SAMO POSUDA U KOJOJ ONO PRIVREMENO BORAVI,NESTO KAO MATERNICA ZA IZNAJMLJIVANJE.
Vise ne moze izbjeci da misli kako je to u njoj dijete,ali lakse joj je otkad je odlucila da to vise nije njeno dijete.U kratkom vremenu prisilila je sebe da napravi mentalni skok od ocaja do neke vrste olaksanja jer rjesenje-bas kao sto joj je rekla doktorica-ipak postoji.Ona ce se osloboditi tereta,to je samo pitanje vremena.
O ocu ne razmislja.Otac moze biti bilo tko od vojnika ili mozda Kapetan,to je uopce ne zanima.I sama je time malo zacudjena.Ne toliko cinjenicom sto se ne pita tko bi,od svih tih vojnika,mogao biti otac djeteta,koliko svojom vlastitom ravnodusnoscu.Zapravo,nije ni mogla zamisliti jednog oca,samo oceve.
Na povratku iz bolnice u baraci je docekuje isti miris vlage,isparavanje vesa,baka koja se u snu nemirno trza,tiha djeca.Ali za S.nista vise nije isto.Ne zeli vise cekati u logoru gledajuci kako joj raste trbuh i kako ga drugi gledaju kako raste.Postaje sve nestrpljivija.Zeli otici,otici bilo kamo,samo da nije u tom logoru,u krugu omedjenom zadahom bijede,medju seljacima koji ne znaju sto bi sa svojim vremenom,sa svojim rukama,sa sobom.Njihovi neprestani razgovori o zemlji,kucama,stoci postali su joj nepodnosljivi,ali u logoru nema mjesta na kojem moze biti sama sa sobom.Kao da ovi ljudi niti ne znaju za takvu vrst samoce ili je se plase.S.je jasno da nema nista zajednicko s njima,osim rata i cekanja.
J.odlazi u Sloveniju.O ocu nije nista saznala.U Sloveniji joj je ujak koji je pristao da je primi.Na odlasku joj pokazuje bocicu s lakom za nokte,kaze da jos nije slobodna,da ga cuva za bolja vremena.I ona je trudna.Kad rodi,dat ce dijete na usvajanje.Dijete ce postati mali Slovenac,a ona ce nastojati sve to zaboraviti.Mozda ce uspjeti,ima svega osamnaest godina...
Post je objavljen 12.07.2007. u 15:03 sati.