Jutro je. Cetiri sata. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put ustala u cetiri sata i da li sam uopce ikada ustala u cetiri sata. Nema veze. Ne zamaram se trazeci odgovore na ova pitanja. Ono sto mi puno teze pada je da nema kave. Afganistanski hoteli jednostavno nemaju kave. I dok tako tumaram hotelom bez struje pokusavajuci se pripremiti za put, ne uspjevam se pripremiti za put jer sam jos uvijek previse pospana. Vec je pet sati ujutro i nasi prijatelji, afganistanci iz Kabula s kojim smo krenuli na ovaj izlet i vozac vec manijakalno trube pred hotelom budeci ostale goste.
Krenuli smo. Put za Band – e- Amir vodi kroz grad, pored onog hotela od 100 $ za noc, zatim pored rusevine Buda, a onda i pored nekoliko tisuca godina starih pecinica u kojima jos uvijek zive ljudi. Ispred jedne od takvih pecina, dvije zene od sakupljene kravlje balege oblikuju “pogace” koje poslije suse na suncu i koriste za ogrijev. I tu se vec uski put opet suzava. Pocinje uspon za planinu Hindu Kush, kraljevstvo hrcaka, orlova, magaraca, ovaca, koza i nomada.
Strimi puteljak kojim se jedva mimoidju dva mlada magarca je jako prometan. Toyotini kombijji, terenci, sakupljaci bilja koji krampicom kopaju neki korijen iz planine, pa cak i cijele porodice zemljoradnika koje u ovom bespucu imaju veliko polje krompira. Nikada nisam vidjela toliki promet u tako zabacenom kraju. Putevi se krizaju, vode nekuda - nikuda. Niz puteve stizu ljudi sa pretovarenim magarcicima. Pitam se gdje idu i odakle su dosli, jer kilometrima iza njih i kilometrima ispred njih nema apsolutno nista. Vrh planine je visok oko 7,700 metara i ravan. Vidi se na sve strane i gdje god pogledate vidite covjeka sa nekom zivotinjom ili sa stadom njih. Ono sto vidite vrlo rijetko su nastambe, a ako ih i vidite to su uglavnom mala satorska naselja. Pitam se da li ovi ljudi uopce znaju tko vlada ovom zemjom i kakvo je ovdje stanje. Ehsan, jedan od nasih suputnika se dosjetio: “Fotokopirat cu svoju sliku i ispod nje napisati: ovo je novi kralj Afganistana. Ljudi koji ovdje zive bi mu zaista povjerovali. Oni se rijetko spustaju u Bamiyansku dolinu. Zimu provode u blatnim kucicama malo nize na planini, gdje uz jednu benzinsku crpku, jedan ducan i restoran nema apsolutno nista. Kada zima dodje, svoje satore razapinju u zavjetrini i u njima provode zimu.
Put, kako se priblizavamo jezerima postaje gori, uzi i prometniji. Terenci crvenog kriza i UN-a jure I bacaju s puta sva mala privatna vozila I pastire. Krecu se bez zaustavljanja. Oni jezero pogledaju iz auta sa visine i brzo se vrate. Mali kombij slicni nasem, polako gutaju kilometre. Pate se. Ali ih ima puno. U nasem kombiju je samo nas petero pa smo u prednosti. U ostalim kombijima ima i preko 10 putnika.
Nakon pet sati puta ugledavamo bijele gole obronke. Pustinja je ispred nas i imam osjecaj da nikada necemo doci do jezera, a onda odjenom, na horizontu nesto se lagano zaplavi i nestane. Kada kombi poskoci na neku posebno gadnu grub na putu, opet nesto bljesne plavo. Ma to je nebo, mislis i ne nadas se previse. Sve je tako suho, izjdeno i unisteno vjetrom koji bez prestanka, tijekom cjele godine puse ovim krajem. Postaje hladno. Umotavam se bolje u sal koji nosim, ali ne pomaze. Ovdje nema nista, osim povremenog auta s kojim se, teskom mukom, zaobidjemo. Izgubljeni smo, to sam sigurna 100%. Kako je nas vozac mogao znati gdje da skrene. Tko zna gdje smo. A onda odjednom voda. Tirkizno jezero u podnozju bijelih planina na kojima nikada nista nije ni raslo ni paslo. Obale jezera su strme, osim jednog malog sela gdje su se smjestile dvije kucice i polje krompira. Drhtureci od zime, izlazimo iz kombija. Jedva disemo jer je zrak postao jos rijedji. Vozac nam govori: “Jos sat i pol pa smo tamo. Ovo je samo malo jezero. Veliko je ljepse.”
Jezera Band – e- Amir cini 5 jezera. Svako je druge boje, sjetih se opisa nekog turistickog vodica.
Upadamo u kombi i vozimo se dalje.
Put se naglo pocinje spustati. Usko je i strmo. S jedne strane nam je livada a s druge strane provalija. Put se na nekim mjestima urusio i jos se uvijek urusava, svaki put kada prodjemo nekim posebno teskim dijelom, jedan kamen se odlomi i padne u dubinu. Vjetar je prestao i postaje sve toplije i toplije. I napokon iza jednog zavoja ugledavamo najvece jezero. U dolini okruzenoj visokim planinskim vrhovima, nalazi se "kamena zdjela", a u njoj voda, jezero nevjerovatno plave boje. Preko ruba “zdjele” izlijeva se tisuce vodopada.
Bez pretjerivanja, ovo je nesto najljese sto sam do sada vidjela u Afganistanu.
Kada smo se spustili u dolinu, shvacamo da je puna vode. Muskarci se kupaju, zene sjede na obali. Djeca se brcakju u plicaku. Voda koja se u slapovima izljeva iz jezera ostaje u dolini. Na nekim je mjestima voda plitka, pa se moze preci u u patikama, ali na nekim mjestima postaje duboka preko koljena. Ne moram spominjati das mo se svi skvasili, ali nije nam smetalo. Jezero se nalazi na oko 4000 metara nadmorske visine i ovdje je jako toplo.
Na desnoj, siroj obali jezera su restorancici koji nude svejzu ribu i kebab. Kebab je fantastican. Puno bolji i meksi nego u Kabulu. Ovce s hindukusha ne samo das u ljepse nego su I ukusnije od Kabulskih. I riba je svjeza, iz jezera. Dok sjedimo u restorancicu stari gazda kafane nam prica: “Prosle godine ovdje su dolazili neki njemci sa puno ronilacke opreme. Htjeli su da izmjere jezero i da vide koliko je duboko i gdje nastaje. Nisu uspjeli. Nakon 200 metara dubine, dno je postalo usko pa se nisu usudili ici dalje, nego su se vratili. Nitko ne zna koliko je ovo jezero duboko. Ovo je magicno mjesto. Carobno.” Jos nam je rekao da onaj tko ovdje provede sat vremena produzi svoj zivot za 6 godina. Kaze da njegovi roditelji zive jos uvijek u jednoj od rijetkih cerpicara na jezeru. Otac mu ima 115, a majka 112 godina.
"Dokaz" za carobnost ne samo jezera nego i Hinu Kusha je i to da je mjesec vidljiv tijekom cijelog dana i dan nas je pratio od pocetka naseg uspona na hindukus, pa sve do zalaska sunca.
Na desnoj obali je osim nekoliko kucica i stara, stara dzamija. Nitko nam nije mogao reci koliko tocno je stara.
Lijeva strana jezera je uska, kada se iz doline popenjete na rub “kamene zdjele” mozete samo smjestiti svoju zadnjicu na travicu i ubaciti noge u ledeno hladnu vodu jezera.
Pored velikog jezera, s lijeve strane obale vide se i jos dva manja jezera, blago drugacije boje. Od 5 jezera vidjeli smo 4. Za peto nismo imali vremena jer smo se morali spremiti za povratak kuci. Hindukush moramo svaladti dok je jos dan.
U povratku smo kupili kurut, suhi jogurt i kajmak, dva najpoznatija proizvoda Hindukusha.
U hotel smo se vratili iscrpljeni. Tesko je vjerovati da ce bilo kakvo razgledanje koje imamo u planu za sutra nadmasiti ovaj dan. I nista ga i nije nadmasilo: ni ostaci Buda, ni Zmajeva dolina ni u stijenu uklesani crveni grad.
A sta je ostalo od Buda i crvenog grada, te o legendi zmajeve doline nesto vise drugi put.
Post je objavljen 12.07.2007. u 06:40 sati.