Ležala sam na podu, na mekanoj, zelenoj travi. Akerashi je klečala pored mene, gledajući me kao da mi donosi blagoslov. Okrenula sam glavu prema istoku, gdje se rađalo sunce, ne želeći je gledati. Moj zadnji izlazak sunca, zadnja ljepota koju mi je bilo dozvoljeno promatrati ljudskim očima. Nebo je sve više blijedjelo, iako goruće kugle još nije bilo na vidiku. Pojavila se svojom majestetičnošću, zajedno s crvenilom i cijelom paletom boja; ružičaste, narančaste, jarkocrvene i žute, koje su lijeno prelazile jedna u drugu, plazeći preko oblaka. Postale su mutne, miješajući se sa suzama u mojim očima. Naposljetku, kada se pojavilo prelijepo, svijetlo plavetnilo i okrugla ploča postala žuto-narančasta; kad je sunce prestalo krvariti, moje suze su presušile.
- Pokopaj me kad me ubiješ, želim ostati ležati vječno. - posljednje riječi izgubljene žrtve, upućene krvniku za kojega više nisam osjećala gnjev, oprostivši kako nedužni osuđenik oprašta svojoj nesretnoj sudbini…
…ostala je samo bol…
…bol i kajanje…
Akerashi, nažalost ista osoba, ako je još umijem nazivati osobom kad uzmem u obzir što se spremala učiniti, koja mi je priuštila mnogo sreće i zadovoljstva u zadnjih petnaestak godina, polako mi se smjestila na krilo i pridigla me, bezvoljnu, u sjedeći položaj, grleći me i privijajući k sebi, svojem hladnom tijelu kakvo je moje trebalo postati. Nisam se bila sposobna micati, iako u protivnom također ne bih uzvratila smrtonosni zagrljaj. Njezino lice, koje me bezazleno i veselo, ali spokojno promatralo, na kobnoj je sunčevoj svjetlosti djelovalo življe i ljepše; nitko je ne bi razlikovao od ljudskoga bića koje nije bila dovoljno dugo da ponovo može bezbrižno hodati po danu. Njezinim je očima sunce davalo gotovo ljudski sjaj, u njima ocrtavajući svu dobrotu svijeta. Nije li ironija što su takva bića prokleta tamom noći, zla i odvratna, a čine se anđelima? I Lucifer je bio lijep, prije svog pada najljepši od svih anđela, ali ništa manje proklet vlastitim hirovima koji su zacrtali njegovo postojanje u nesreći i boli, u mržnji.
Njezini zašiljeni očnjaci probiše mi kožu na vratu, moja je krv poslušno potekla, tjerajući me da osjećam ushit kojemu se nisam htjela prepustiti kao nečemu lijepom, što je ipak bio, te sam mu podlegla. Moja je glava klonula unazad; zadnje što sam gledala dok je moj život bespovratno otjecao u grlo krvopije, bijaše svijetloplavo nebo, kakvo zacijelo više nikad nisam trebala moći gledati bez paklenih muka. Nebo, gdje moja duša nikada neće biti jer nisam imala dovoljno sreće biti pošteđena ogavnosti u kojoj smo obje uživale. Plavetnilo mi se činilo predalekim, gotovo nevažnim iako sam znala kako se zauvijek opraštam s njime; postojale smo samo Akerashi i ja, spojene u jedan užitak; užitak koji ne mari za Raj i Pakao, ne mari za prokletstvo i blagoslov, već samo za vlastitu veličanstvenost, užitak koji ne brine za smrt jer će nastaviti i poslije smrti, samo mu treba vremena prije nego može opet početi, trebat će malo vremena kako bih ja bila sposobna ustati i raditi drugima što je ona radila meni, a vremena će biti, u vječnosti će uvijek biti dovoljno vremena. Činilo mi se kao nikad dosta i uvijek previše…
Nije prestajala kako mi se svijest gubila što je manje krvi bilo u izmučenom, ljudskom tijelu njene umiruće žrtve. Osjećala sam kako dotičem smrt, smrt i vječnost smrti, njezinu konačnost kojom ću kročiti kao neumrli besmrtnik, vječan zbog čudovišne smrti u svojim žilama. Izdahnula sam izgubivši prije toga svijest, izgubivši se u zaboravu, u nečemu mirnome čega se ne sjećam…
(naslov posta uzet iz lyricsa pjesme "My last sunrise" od Blind Guardian-a)
Post je objavljen 12.07.2007. u 00:11 sati.