Marketing
SVATKO TREBA LJUBAV
....Možda ću jednog dana sebi moći dodijeliti odličje zato što sam obična, a možda ću jednog dana sebi dati odličje zato što sam neobična - po tome što sam ustrajala. A možda mi jednog dana odličja uopče neće trebati...
Sue Bender
Evo me napokon....nažalost trenutačno se baš ne osjećam najbolje....nisam uspjela ostvariti neke stvari koje sam željela...opet sam posrnula....već bi se i sama sebi mogla smijati....i to što sam tako emotivna...i sve me lako pogodi...tako da sam trenutačno tužna.....
Ali kao i do sada, vrijeme će proći....rane će zacijeliti...i valjda ću opet biti dobro...jel to istina ili ja to samo sebe tješim?
Takav je život...sa usponima i padovima....suzama i smijehom...ali jedini koji imam.
Kako kaže moja prijateljica, što te ne ubije, ojača te....
Mislim da je došlo vrijeme da promjenim neke stvari....uistinu....napokon.....
Evo još sam u trenutačno kišnom gradu, za kojih desetak dana idem na more...
Frendice će mi isto doći, pa ću valjda biti tada bolje...
Vjerojatno ću nastaviti pisati blog, iako trenutno mi treba malo samoće kako bi o svemu dobro razmislila....
Dođu dani kada ti se sve čini izgubljenim....i da nemaš snage za borbu....ali i tada kada ti je najteže, pogledaš u sunce i znaš da će biti bolje.... pa možda se jednom uistinu budem mogla složiti sa onim citatom sa početka...
A sada malo o temi koju sam napisala za danas:
Svi mi žurimo kroz život ne zastajući da pogledamo makove što se crvene kraj pruge ili šum lišća na granama drveća....
Ganjamo karijere, lutamo od veze do veze sve se više razočarajući u ljubav, ljutimo se na roditelje koji nas ne shvaćaju, žalimo se na novac kojeg nikad dovoljno, živčanimo kada shvatimo da više ne stanemo u traperice, a s druge strane živčanimo kada smo na dijeti jer tako nam se jede onaj novi Milka sladoled....i zaboravimo da se nedaleko od nas krije neki drugačiji svijet gdje se ti mali ljudi ne opterećuju takvim stvarima živeći drugačijim životom od nas.
Prošle godine smo frendica i ja išle volontirati u jedan dom za djecu sa posebnim potrebama. Sve su to djeca do 20 godina sa nekim genetskim poremećajem. Provele smo nekoliko sati s njima.
Većinom provode dane u igri ili učenju nekih jednostavnih radnji. Većina njih ne može govoriti ili zna samo pokoju riječ izustiti.
Iskreno, bio je to tužan prizor za mene. Tek tada počnete primječivati stvari koje ste do tada uzimali zdravo za gotovo. Odjednom shvatite kako je nebo prekrasne plave boje i koliko volite sve te ljude što hodaju pokraj vas....Evo još se sjećam jednog malog petogodišnjeg djeteta što se zakeljio za mene i nije se više htio odvojiti od mene....mali ima Dawnov sindrom.
Ali ma koliko se s naše perspektive to činilo tužnim i neshvatljivim oni su zapravo sretni. Možda čak više od nas. Jer ni ne znaju za drugačiji život. Njima je jedino potrebna bezgranična pažnja i puno ljubavi. I tada im je život potpun. Oni se ne opterećuju matreijalnim stvarima poput nas nego se vesele malim stvarima. Oni primjećuju zrake sunca na prozorskoj dasci i cvrkut ptica u krošnji drveta. Oni ne traže puno. Samo pokoji osmijeh i čin dobrote.
A nedaleko od njih žive normalna, a odbačena djeca. Ona koja proživljavaju svu surovost odrasle bešćutnosti i bezosječajnosti. Ona koja možda nikada neće osjetiti roditeljsku ljubav i kako je to biti voljen i željen. Većina od njih luta od kuće do kuće, od doma do doma skupljajući u sebi neizbrisive tragove traume i tuge. A sve su to samo djeca koja bi se trebala bezbrižno igrati i radovati priči prije spavanja.
I kako će ona jednog dana moći shvatiti zašto nisu mogli imati obitelj kao drugi?
I kako će davati i primati ljubav koju nikad nisu imali prilike upoznati?
I vjerojatno će se pitati kakvi su to ljudi koji nisu bili u stanju voljeti svoje vlastito dijete?!
I jednostavno ne možete shvatiti čemu ta nepravednost, čemu ta ljudska okrutnost i sebičnost.
Ali svjesni ste da ne možete ništa učiniti jer neki zaista ne mogu voljeti, valjda su negdje putem izgubili ljubav.
I ljuti ste i tužni nad takvim pričama....
I zato sam odlučila da ću jednom sigurno posvojiti barem jedno dijete jer svatko zaslužuje obitelj i ljubav....
I nikad neću dopustiti da mi dijete odgajaju dadilje, učitelji i neki drugi ljudi, jer moje će dijete biti željeno i voljeno.
Stoga, sjetite se barem ponekad da postoje i oni, koji trebaju našu pomoć i ljubav. A kada vidite njihov osmijeh na licu, shvatit će te što je istinska sreća.... 
Post je objavljen 11.07.2007. u 12:01 sati.