Instalirala sam si extreme tracking pa sad vidim koliko me, siroti, klikčete (UPDATE; ljudi, ovo vam je hint! Vi, nekolegijalni blogeri jedni! Vidim ko je i kad bio i nije komentar ostavio! :)) s nadom da će te naići na neki novi post... a ono; štanga.
Sorry, ja vam trošim vrijeme na spamanje sladoledne mafije, al eto, one sada spavaju.
Zato;
Zakaj se ja bojim vanzemaljaca?
Nekad su mi bili baš super. Jesu.
Onakvi zeleni s velikim okama, dugim tankim ekstremitetima.
"Bliski susreti treće vrste" mi je bio jedan od najdražih filmova, imala sam čak i knjigu! Jesam. Sa slikama.
I imala sam postere s vanzemaljcima polijepljene po zidu!!! Red vanzemaljaca, red New kidsa (onih iz Blocka), red vanzemaljaca, red dečkiju iz neke grupe kojoj sam zaboravila ime...
Onda sam, kao, odrasla, pa sam malo i zaboravila na njih. Jel'te, bilo je sasvim dovoljno prizemnih stvari s kojima sam se trebala baviti; završit školu, zaposlit se, zbrisat od kuće...
E, baš to brisanje od kuće, bilo je kobno.
Kad ste podstanar imate za sebe jednu sobu. Ostatak kuće ili stana dijelite sa sustanarkom i kozom koja vam iznajmljuje sobu.
Dakle, u tu jednu sobu morate staviti sve što imate. Što nije puno - taman da sve stane u sestrin yugić.
Mami žao što ste otišli. Iako vas je oduvijek odgajala da budete samostalni, da pratite prirodan tijek stvari, mama mora žaliti kad joj piceki napuštaju gnijezdo. I tako, mama vam kupi TV. (OK, kupila je TV i sokovnik, TV je seka imala doma pa je sebi izabrala sokovnik. Odnosno nije. Htjela je ona TV - jebote, pa ko uopće koristi te sokovnike? - al sam ju uvjerila da joj ipak treba sokovnik. Vegetarijancu sokovnik jednostavno mora trebati!).
TV pristojnih dimenzija (znači, nije veliki), srebrni (boja koju volite) sa lijepom zelenom lampicom koja vas obavještava jel' TV upaljen ili ugašen (???), daljinski included.
Onda, taj TV stavljate na ormarić na kraj kreveta - nemate kam drugdje s njim - fino namjestite automatsko gašenje i možete u miru zaspati, znajući da će se TV ugasiti sam, nakon 30,60,90 ili 120 minuta.
Eh, lampica.
Napisala sam da je zelena? Jesam.
Kad je TV ugašen, postane zelenija.
I sad dolazi napeti dio;
Putem te lampice vanzemaljci su pokušavali sa mnom komunicirati!!!!!!
Poserem se ja na vas koji ste vidjeli NLO - vi vidjeli niste ništa! Sa mnom su pokušali uspostaviti stvaran kontakt!
Kako je to bilo?
Ovako;
Ja bih zaspala gledajući TV. Hmmmm? Nisam baš gledala. Zaprav, nikad nisam voljela, ni mogla, zaspati uz TV. Izmjena svjetla bi me tjerala da pomislim kako se događa nekaj zanimljivo. A ja sam vam ćorava, pa bih tražila naočale po podu, pa ih stavila, pa skužila da je nekaj bezveze, pa nastavila spavati i tako u krug. Mučenje je to bilo, al kad se odjednom nađete sami u svijetu, bez mame i pesa koji bi vas čuvali, svjetlo u sobi je pod "must have" i morate se naučiti zaspati uz isto.
Nego? Di sam? Aha. TV. Spavanje.
Zaspala bih. A onda bi me nešto probudilo. Svjetlo od TVa. Al ne sa ekrana. Svjetlo od lampice. Zeleno svjetlo od zelene lampice. Bilo bi ogrooooooomno. Nevjerovatno ogroooomno!
Prvu noć kad se to dogodilo, zanemarila sam. Pokrila sam se preko glave i nastavila spavati.
Eh, al vanzemaljci su vam uporni. Pokušali su oni i iduće veće!
Ponovo - budi me ogromna zelena lampica. Hebem ja njoj sve po spisku. I, kako nisam tip koji bi drugima tajio što o njima misli, hebem joj po spisku ravno u facu.
I onda vidim!
Ne, nisam vidjela vanzemaljca! Da jesam, danas ne bih bila međ živima, a na spomeniku bi mi pisalo "Umrla od straha".
Vidjela sam simbole!!!!!!!!
Točke i točkice činile su pravilne oblike. Nešto slično runama. Izmjenjivali su se.
'bem ti. Nije mi bilo svejedno. Upalila sam noćnu lampicu, obrisala sam znoj sa čela, malo se skulirala, pa nastavila spavati. U svjetlu noćne lampice, naravno.
Treće veće došli su mi ponovo!
Pristojno sam im rekla da me puste na miru i da ja uopće ne želim znati da postoje. Nek idu gnjavit nekog drugog. Nekog više open minded. Upalila sam noćnu lampicu i ponovo zaspala uz nju.
Četvrta noć. Evo njih opet!
E, sad sam već bila ljuta. Pa koliko im treba da skuže odjeb? Napredna civilizacija, mo'šmislit!
"Rekla sam vam da me ne zanimate!!!!!!!"
Ponavljalo se to neko vrijeme. Izjebalo me toliko da sam morala napisati pismo onoj iz Glorije. Ne Magdi, nego onoj kaj se bavi tarotom i tim stvarima.
Odgovorila mi je da sam luda.
Onda sam i sama shvatila - luda sam. Glupačo, pa isključi TV iz struje i riješen problem.
Eto, tako je to bilo.
Isključila sam TV iz struje pa su napokon shvatili da mislim ozbiljno.
Od tada mi se više nisu javili.
Al strah je ostao.
Molim lijepo, nisam luda.
Seka mi je u to vrijeme pripremala ispit iz psihologije i zainteresirala se za moj "slučaj".
Problem bi bio da sam imala i zvučne halucinacije, a nisam.
Ovako, stvar je bila u umoru, stresu, mojoj dioptriji i bujnoj mašti.