Možda me zato i opet puca neki melankolični feeling... Možda zato se opet gorčina zadržava unutra umjesto da se izbaci kroz smijeh. Jer osjećam opet onaj hladni, sivi čelik u vlastitim očima i odlazim u one mračne djelove svojih misli gdje me ne mogu dosegnuti ruke koje pružaju za mnom. Previše ogrebotina zarezanih noktima na mojoj koži... A ja nestajem prije nego postanu rane i ne budem mogla zaustaviti krv.
Ponekad želim biti pravi duh... Ili zraka svjetlosti.
Post je objavljen 10.07.2007. u 20:59 sati.