
Zahvatila me nekakva mlakost. Teškoće života mi polako postaju preteške i koliko god se trudim da ne posustanem
sva sam nekakva nikakva. Najrađe bih samo spavala i osjećam se užasno umorno. A nisu moji problemi tako strašni,
uobičajeni su u mojoj obitelji, ali valjda sam već umorna od svega. Jedino što mi se zaista prekrasno događa je to da
sa molitvom "Oče naš" zaspim i budim se. Tako da imam osjećaj da se molim i dok spavam. I da nisam toliko umorna
vjerojatno bih bila presretna, ali sada nekako nisam. Jučer sam bila u svojoj molitvenoj zajednici i naš pater je u
jednom trenutku rekao da se čuda događaju, ali za njih se treba zaista pomučiti, pa eto i ja molim Gospodina za
jedno čudo u mojoj obitelji, pa sve nekako mislim da je ovaj moj trnoviti put drag Gospodinu i da će nakon muke
Gospodin me nagraditi čudom. Ako i ne bude čuda, molim ga da mi da snage da prihvatim Njegovu odluku, jer On
zna što je najbolje za nas. Sve ja to znam u svojoj glavi, ali srce ne osjeća uvijek tako. A ja želim u svom srcu
to osjetiti. I to me muči više od svega. Smiluj mi se Gospodine da sa radošću u srcu prihvatim svaku Tvoju
odluku i budem iskreno sretna što mi daješ kušnje, jer tako sam bliže Tebi!
Post je objavljen 10.07.2007. u 18:56 sati.