Ovo je mojoj malenoj, koja je vječni pesimist, a uvijek sve ispadne dobro.
Sve je izgledalo tako jednostavno dok se svijet rušio. Hodala si tamom, nesposobna vidjeti gdje ideš, prema komu. JOŠ nisi stigla na svoje odredište, znaš? Ovo je tek dio puta, ostatak je teži, ali moraš ga prihvatiti. To je ipak tvoj život. Tvoja cesta.
Sve je bilo jednostavnije ok nije počelo svitati. Dok se svijet nije počeo prelijevati u stotine boja. Dok nije pokazao svoje pravo lice. I lijepo i ružno. NIje li predivno gledati svijet kako se mijenja i biti dio tih promijena, tjerati se da ne budeš progutan od strane svijeta?
NIje li jednostavno predivno jednom pobijediti?
Never thought I'll feel again, feel the darkness fading and see the morning sunarise...
Post je objavljen 10.07.2007. u 18:12 sati.