slusam ju kako sklada najljepse stihove lupkajuci lagano o moj prozor
vodi me u neke druge dimenzije samo njoj znane
pusta me da dotaknem svoja postojanja
da zavirim duboko u sebe gdje vec godinama zivim
skrivena od svijeta okrutnog kakav nas okruzuje
poput fenixa se dizem iz pepela i uzivam
u svakoj kapi koja me dotakne i ispere sve ono sto ne bi trebalo biti tu
uzivam u tim trenucima posvecenim samoj sebi
tako me smiruje i novu snagu u meni budi
sto god ja napravila
sto god pomislila
sto god ne napravila
sto god....
ona i dalje smireno pada i svoju pjesmu sklada
samo dok ona pada ja se osjecam tako slobodno
kao da cijeli svijet svojim dvjema rukama mogu zagrliti
i u svemu posebno uzivati,njeznosti i toplinu u meni budi
osjecaj divljenja me cijelu obuzme i sa prekrasnim mislima i novom nadom utonem u najljepse snove...
Post je objavljen 10.07.2007. u 16:53 sati.