Marketing
*I'm going under*
Ja ga još vidim. Negdje iza mene je, u magli. Doziva me. Smije se. Sretan je.
Prije nekoliko minuta pročitala sam zapisnik od nesreće. Čitam... čitam... i dolazi mi u glavu što se stvarno dogodilo. Dolazi mi u glavu da ga više stvarno nema. Čitam hladno napisane riječi, hladno opisan događaj... Dovraga, nekome je to posao. Nekome, riječi bez smisla, nerazumljive.. Nekome, taj događaj ne znači ništa, jer je još samo jedna u masi informacija koje je čuo. Nekom drugom, ta je vijest bila najgora u životu. Netko je dok je čitao te riječi po milijuniti put patio kao i prvi. Taj isti netko umro je iznutra kada je ta osoba "otišla".
Počinjem si postaavljati pitanja koja me neopisivo grizu. I stvarno, mogu li ja reći da sam sretna? Iskreno, ne mogu. Smijem se... i pomažu mi ti lažni osmjesi. Shvaćam da ih savršeno glumim.. shvaćam da svakim danom sve savršenije lažem ljudima.. Lažem o svojim osjećajima. Da, možda ipak nisam tako jebeno dobro.
I voljela sam život, ali ozbiljno, bila sam osoba koja je uživala u svemu.. u kiši, vjetru, svakom novom zalasku Sunca, svakom novom osmjehu osobe koje volim.Sada.. ne uživam u životu kao prije, u potpunosti. Ne uveseljava me više ni jedna od ovih kao nebitnih stvari. Zapravo, totalno mi je svejedno hoću li se ujutro probuditi.
Hello I'm your mind giving you someone to talk to..
I sada, razmišljam o raju. Pitam se postoje li Bog, raj i ostale parodije oko toga. Postoji li išta nadnaravno, uzvišeno?
Ili je cijeli život velika laž. Postoji li nagrada poslije za dobre ljude?
What if God was one of us?
I sad, kao u svakom američkom romantičnom filmu, ova priča trebala bi imati sretan kraj. Trebao bi doći anđeo koji će sve spasiti. Mog, anđela nema, izbrisan je s lica zemlje.Pa, žao mi je ovo nije to. WELCOME TO REALITY!
Anđele, fališ mi! I znaj da te volim bez obzira što te nema. Jer.. ti živiš u mom srcu. Dok god ja živim.
Post je objavljen 10.07.2007. u 17:25 sati.