Ako ćemo po istini, prošlo je već dosta otkad sam je zadnji put čitala. Selidba, beba, umor i život... život se ispriječio. I tako, uzmem ja nju jučer u ruke... sivu, mirisnu, s besmisleno neukusnom ilustracijom na ovitku... i krenem ispočetka.
Kroz vibrantne opise i neskrivenu žestinu.
Bila sam na pola i trbuh mi je bridio od smijeha, a u grlu mi se izlegla gvalja žuči i gorčine. Tad me Ponoć zaskočila i morala sam otići spavati.
Usred noći nebeske bljeskalice objavile su potrebu mog ustajanja iz kreveta i skupljanja vjetrom raznesenog smeća s terase, koje sam, ljenguza, mislila ujutro riješiti. Srećom, već je padala kiša pa je isprala iz mene želju da ga, onako bijesna, šutnem s terase pa nek se nosi u trinaest lijepih materinih.
Da mogu čitati u mraku, noćas bi već bila pročitana.
Sad me gleda, sa ruba noćnog ormarića, mirisna i siva, s besmisleno neukusnom ilustracijom na ovitku, dok se uz žubor kiše i napetih mišića koji pršte od snage skladištenja spremam skočiti na nju.
Naskočiti ju.
Ništa joj ne može pomoći.
Post je objavljen 10.07.2007. u 10:48 sati.