Drsko se protivim zakonima ovog svijeta i stvarnosti što nas utemeljuje i pokapa istovremeno! Drsko bacam stvarnost u jendek pored začaranog jezera mašte. Još uvijek živim za nezreli dio sebe koji stvarnost ukopava iz dana u dan... i pobojavam se da ću izgubiti svoj pravi karakter osvrćući se za drugima koji šetaju po stvarnosti kao po tankoj žici obješenoj između dva jako udaljena nebodera visoka do nebeskih visina... koračaju tako slabo, sporo, nesigurno, preplašeno... a najžalosnije.. ne svijesno. Prestaju biti ono za što su rođeni.. I ja prestajem biti! Možda njima naizgled. Ali čuvam se unutar sebe... Čuvam svoj nezreli dio, iako ga možda nitko nema priliku upoznati! Važno mi je da ja znam da postoji... I bez obzira na sve moje rane i ožiljke, još uvijek dišem i postojim, a to ne mogu zaobići, jer nisam tako slaba!
Utapam oči u oceanu, a predajem dušu moru... I kad mi se tamne noći čine vječne.. sjetim se tebe.
Kad zvijezda pada, ne gledam je, pokušavam ju uhvatiti... i dotaknuti joj lice iskrivljeno od opekotina.
Dižem se makar nakon stotine godina.. sa dna... kao porculanska lutka čije su blijedo lice ljepili tisućama puta...
Hodam kao učvršćena čavlima, škripeći tiho, bez mogućnosti da se utopim u tišini.
Ali to ni ne želim.
da.
Post je objavljen 10.07.2007. u 00:21 sati.