Marketing
VOLIŠ LI ME?
Shot at 2007-07-10
Jednog dana, probudio sam se vrlo rano da gledam izlazak sunca.
Ljepota Božjeg stvarateljskog djela je neopisiva.
Gledajući, hvalio sam Boga za Njegov predivan rad.
Kako sam dugo ostao ondje zadivljen, osjetim Božju prisutnost sa mnom.
Upitao me:
VOLIŠ LI ME?
Odgovorio sam:
Naravno Bože. Ti si moj Bog. Moj Spasitelj.
On me onda upitao:
Da si slučajno hendikepiran…bi li me onda volio?
Bio sam zbunjen. Gledao sam svoje tijelo. Moje ruke, noge…čudio sam se odjednom koliko toga mogu činiti i uvijek sam to uzimao «zdravo za gotovo»… nikad nisam pomislio koliko sam … nezahvalan Bogu za sve što mi je dao.
Bilo bi jako teško Gospodine, odgovorio sam. Ali, i onda bi te volio.
Onda On reče:
Da si slijep, da li bi još uvijek volio ono što sam stvorio?
Pomislio sam… Kako biH mogao voljeti nešto a da to ne vidim… a onda sam pomislio i na to da je na svijetu toliko slijepih ljudi koji su još uvijek voljeli Bog i njegova stvorenja.
Teško je i pomisliti na to, Gospodine, ali… i tad bi te volio.
On me onda upita:
Da si kojim slučajem gluh, bi li i onda slušao moju riječ?
Hm…kako bih mogao slušati kad ne čujem. Onda sam razumio.
Slušanje Božje riječi nije tek nešto što činimo ušima nego i srcem. Odgovorio sam:
Bilo bi teško… ali slušao bih.
Kad bi bio nijem, upita On dalje, bi li me i tada hvalio i zahvaljivao mi…?
Tada mi je sinulo: On želi da ga hvalimo svojim srcem, ne tek ustima. Nije važno kako zvučimo. Važno je reći mu hvala od srca… Odgovorio sam…
Da… i onda bi te hvalio i zahvaljivao ti.
Onda me On upita:
DA LI ME STVARNO VOLIŠ?
Sa svom hrabrošću i jakim uvjerenjem odgovorio sam hrabro:
Da, Gospodine! Volio bih te, jer ti su jedini i pravi Bog.
Mislio sam da sam dobro odgovorio, ali On me upita:
ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?
Zato… zato što sam samo ljudsko biće… i nisam savršen.
A ZAŠTO ONDA U VRIJEME MIRA ODLAZIŠ NAJDALJE OD MENE,
I ZAŠTO SAMO U VRIJEME NEVOLJE DOĐEŠ BLIŽE, I MOLIŠ ISKRENIJE?
Nije bilo odgovora. Samo suze.
Gospodin nastavi:
Dao sam ti sve što uopće imaš… a Ti mi nisi zahvaljivao… dao sam ti talente… koje nisi htio koristiti za dobro… pokazao sam ti da sam dobar… a ti si mi okretao leđa… govorio sam ti preko svojih slugu… ali ti me nisi slušao… Slušao sam sve tvoje molitve i prigovore… i nastavljam slušati… uvijek sam ti želio dobro… uvijek… i opraštam ti što si bio odlutao od Mene.
Nisam mogao odgovoriti. Bio sam posramljen. Govorio sam u sebi:
Molim te oprosti mi. Nisam dostojan zvati se tvojim djetetom.
On odgovori:
Ti jesi moje dijete. Moje stvorenje. Nikad te neću napustiti. Nikad.
Kad plačeš, ja plačem s tobom.
Kad vičeš od radosti ja se radujem s tobom.
Kad si obeshrabren, ja te želim ohrabriti.
Kad padneš, ja te želim podignuti.
Ja ću biti s tobom U SVE DANE, DO SVRŠETKA SVIJETA.
I VOLJET ĆU TE ZAUVIJEK.
Nikad prije nisam toliko plakao. Shvatio sam da je Bog uistinu moj Otac. A ja Njegovo dijete.
I voli me… Pitao sam se: Kako sam ga mogao vrijeđati…
Upitao sam Ga:
A koliko me voliš?
Pred očima mi je bio lik Isusa. Raširio je ruke. Gledao sam njegove ruke… probodene čavlima. Sagnuo sam se do Njegovih stopala. To je moj Bog.
Gospodin moj i moj Bog. Moj Spasitelj. . .
I po prvi put… stvarno sam molio.
(preuzeto s Interneta)
Post je objavljen 09.07.2007. u 22:19 sati.