...I logorasi imaju izbora,pa makar njihov izbor ponekad znaci smrt.Jedna zena joj prica sto je vidjela kad je jednoga dana pomagala u kuhinji u muskom logoru.Kuhinja gleda na komad zemlje koji je ranije bio nogometno igraliste.Tamo ponekad strazari dovode zarobljenike i nad njima se izivljavaju.Toga dana
dovode manju grupu.U njoj su i sasvim mladi momci,djecaci ustvari.Onda jedan strazar prstom poziva starijeg muskarca,onizeg slabasnog covjeka.On izlazi iz grupe pognute glave.Strazar pozva i jednog djecaka.Naredjuje im da se skinu goli.Djecak se mora spustiti na koljena i dlanove i ostati tako stajati cetveronoske.Njegovo blijedo,mrsavo tijelo podrhtava od smijeha strazara,kao od udaraca.Jedan strazar uzima pistolj i pritiska ga starijem muskarcu na sljepoocnicu.On se spusta na koljena iza djecaka,zatim pada na stranu cvileci kao ranjeni pas.Strazar puca najprije u djecaka a zatim u starijeg muskarca.
Kad su odmah zatim ponovo iz grupe izdvojili jos jednog djecaka i odraslog muskarca i naredili im da ucine to isto,stariji se bez dvoumljenja spustio na koljena.Strazari su mu dali da pije rakije.Morao je ponovo i ponovo silovati djecaka,dok sam nije iznemogao,a djecak se onesvijestio.
Kasnije je cula da su ona dvojica koja su ubijena,kao i dvojica prezivjelih,bili otac i sin.
"Ja sam sve to gledala i onda sam pomislila na mog muza o kome nista ne znam i na sina koji mi je ranjen izdahnuo na rukama i tada sam pozeljela da i mene ubiju",rekla je zena.
Nakon izvjesnog vremena svakodnevni uzasi i smrt postaju jos samo rutina.S.slusa logorske price bez osjecaja,slusa rijeci koje propadaju u njenu suplju unutrasnjost.Ili vidi prizore,vidi ih vlastitim ocima,ali nekako kao da je se direktno ne doticu.Vise se ne zgraza,ne zalosti se,ne reagira ni na koji nacin.Smrt je okruzuje svakodnevno,smrt je za nju cinjenica.Ali i nesto sto je se ne tice sve dok ne dotakne nju samu.S.je uvjerena da je to jedini moguci nacin da se u logoru prezivi-okrenuti glavu na drugu stranu.
Pomoci,ako mozes i ako to ima smisla.Kao sto su njoj djevojke pomogle kad su je prebijenu dopremile u sobu.Ona zna da ne moze sprijeciti niciju smrt,nicije silovanje i to joj unaprijed oduzima snagu da barem pokusa.Neka posebno okrutna prica osvijesti je na cas,a zatim ponovo potone pod teretom nemoci i svakodnevice u kojoj se svaki pojedinac brine samo za sebe.Ponekad je zapanji njena vlastita sposobnost samozaborava,otpornost,zilavost,zelja da prezivi.Osjeca da je i za nju,neosjetno i protiv njene volje,zivot postao visa sila...
ALI I MI,ZRTVE,PONASALE SMO SE KAO DA DRUGACIJE NE MOZE BITI I TAKO SA ZLOCINCIMA CINILE ZATVOREN KRUG.KAO DA SMO POSTOJALE SAMO U OKVIRU TE SOBE I LOGORA.KAO DA JE VANJSKI SVIJET ZA NAS POTPUNO ISCEZNUO,A U LOGORSKOM ZIVOTU POSTOJALO JE JEDNO JEDINO PRAVILO-PREZIVJETI,PREZIVJETI PO SVAKU CIJENU...
Post je objavljen 09.07.2007. u 14:03 sati.