U tzv. sezoni kiselih krastavaca novinari čak i od muhe iz inače neatraktivne im kulturne sfere, rado naprave slona, samo da bi nečim popunili svoje od tolikog žutila gotovo pa nečitljive stranice. Tako im je poput asa na desetku stigao roman ''Metastaze'', koji je, zamislite, potpisan pseudonimom, a usto još, zamislite i to, za noseće likove ima zagrebačke narkiće, skinse i alkose. Zaredali se tako našim tiskom članci tipa “Tko je tajanstveni Alen Bović, autor skandaloznih ''Metastaza''? '' pri čemu je ustvari najveća skandaloznost - niska kakvosna razina samoga romana. No, ništa novo, nije prvi puta da se fama digla oko proze koja jedva da zaslužuje pozornost, dok puno kvalitetnija djela prolaze bez ijednog retka u novinama.
Roman ''Metastaze'' naši mediji već okrstiše hrvatskim ''Trainspotingom'' i što se toga tiče, bili su u pravu. Premda pseudonimom zakrabuljeni autor u intervjuima negira utjecaj Welshove proze, sličnosti su toliko velike, da su gotovo na rubu plagijata. Tako osim iste strukture - monološko i dijaloško koncipirana poglavlja koja nam iz perspektive različitih likova s ruba i dna socijalne ljestvice donose epizode iz njihova kriminalom, nasiljem, drogom i alkoholom oplemenjenog svagdana, ''Metastaze'' s rečenim glasovitim Welshovim romanom dijele i neke previše slične fabularne dionice (posebice epizoda Filipovog susreta s roditeljima njegove djevojke). No, iako su ova dva romana tematski, strukturalno i sadržajno uvelike srodna, ono što ih ponajviše dijeli jeste velika razlika u dostignutoj kakvosnoj razini. Visoka kvaliteta ''Trainspotinga'' svima nam je dobro poznata, pa bi red bio da ocijenimo Bovićeve dosege.
Krenimo od fabule ''Metastaza'' koja se najvećim dijelom svodi na epizodično nizanje opijanja i drogiranja likova, uz dvije dionice šverca drogom i pljačke kladionice, te pokoje silovanje i premlaćivanje životnih družica, bez većih obrata ili iznenađenja i s nekoliko preočitih nelogičnosti i nedovoljno razrađenih i nedorečenih situacija. Sve nabrojeno začinjeno je vrlo brojnim dijalozima prepunim iskaza mržnje, primitivizma, agresivnosti i netolerancije spram svega što hoda, gmiže, leti, odnosno troši zrak i našoj kvartovskoj ekipi upada u vidokrug. Istina, u tim dijalozima Bović s vremena na vrijeme ubode kakvu duhovitu dosjetku, anegdotu, vic ilitiga foru (sve odreda politički-nekorektno, dakako), a humorom baziranim na apsurdu i groteski natopljeni su i pojedini opisi Filipovih snova.
Noseći likovi su četvorica kvartovskih pajdaša koji se međusobno razlikuju tek po preferiranom poroku odnosno ovisnosti (jedan alkoholičar i dva narkomana a kod četvrtog sve nabrojeno plus sklonost nasilju kao dodatak). Njihovu karakterizaciju autor temelji na dijalozima, pa bi na osnovu nešto bogatijeg vokabulara i činjenice da je svojedobno upisao književnost na zagrebačkom FF-u (kojega potom, naravno, nije pohađao niti završio) Filip trebao biti inteligentniji od npr. gotovo pa mutavog alkoholičara Kize ili agresijom zaluđenog Krpe. Međutim, na osnovu postupaka koje likovi čine i odluka koje donose može se zaključiti da su svi podjednako iritantni u svojoj nezrelosti, gluposti i primitivizmu. S tim u vezi svakako treba žaliti što potencijalno najzanimljivijem liku Deje, sinu zadrtog bivšeg oficira JNA, autor nije posvetio više pažnje i što mu nije dao veću ulogu u romanu, jer specifičnost njegove obiteljske situacije i poneki njegovi sarkazmom ispunjeni komentari upućeni ostatku škvadre sugeriraju neiskorišten dramaturški potencijal.
Nekakvih dubljih zaključaka, misaonih procesa i refleksija u Bovićevih likova, što je i za očekivati, gotovo pa i nema, uz rijetku iznimku u Filipovom slučaju. No, Bović i tu uspijeva zabrljati čega je dobar primjer ridikulozan pokušaj reference na Krležinog Filipa Latinovicza, sa samog početka romana. Ipak, da ne budemo prestrogi, autoru treba priznati određen stupanj maštovitosti i darovitosti pri dočaravanju fantazmagoričnosti, u sekvencama Filipovih snova i opijatima uzrokovanih halucinantnih vizija.
Uglavnom, ''Metastaze'' u literarnom smislu ne donose ništa nova - nabrijanih priča o luzerima i marginalcima, pisanih uz upotrebu slenga, urbanog kajkavskog idioma i žargona a u kojima se upozorava na brojne tranzicijske društveno-socijalne devijacije i anomalije, u posljednjih smo desetak godina dobili i već pročitali pozamašan broj. Jedino što je u slučaju ''Metastaza'' novo jeste činjenica da je to prvi roman koji je izdavača našao uz pomoć zasad u nas jedine agencije za posredovanje u izdavaštvu.
No, tekst ću ipak završiti jednom pohvalom – ''Metastaze'' su vjerovatno grafički najbolje oblikovana domaća beletristička knjiga, objavljena u zadnjih desetak godina. Stranice su otisnute u obliku školske bilježnice čime je uspješno sugerirana dnevnička autentičnost, a svako poglavlje najavljeno je tematski i sadržajno srodnim a vizualno vrlo upečatljivim, dokumentarističkim monokromatskim fotografijama Gabrijele i Kristijana Topalovca.
(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u emisiji Bibliovizor, treći program hrv.radija, listopad 2006.)