Danas tako nešto razmišljam... Ma koja je svrha ovoga našeg života uopće? Gledam ljude općenito. Svi se nešto pate i muče da prežive mjesesec. Šta se veli, «sastavljaju kraj s krajem». I tome nikada kraja...
Evo, znam jednu ženu koja živi sama. Ima veliku lijepu prostranu kuću. Ali... Čim noć padne, ne može oka sklopiti sama. Mora netko biti uz nju. Bilo tko. Ili bježi iz kuće i spava kod prijatelja. A sasvim je normalna i draga i društvena žena. Pa onda opet, znam jedog čovjeka koji čim zaradi 100,00 kuna, ne može, a da ih ne potroši. Na bilo što. Na žalost, najčešće na alkohol. Ali nije uvjet.
A oboje tih ljudi žude za nekim normalnim životom. Sa stalnim prihodima koji će biti dovoljni za normalno živjeti kroz mjesec. Niti jedno od njih više nema volje pomaknuti se sa mjesta i pokušati stvoriti nešto od sebe. Žive iz dana u dan, radeći povremene poslove, taman da namire osnovne potrebe.
Svaki od njih iza sebe ima neku tragediju, možda i više njih. Ne bih sada ovdje htjela u te bolne detalje ulaziti. Obadvoje ne žive niti u državi u kojoj su se rodili, a kamo li mjestu. Dobro, nitko od nas ne živi u državi u kojoj smo se rodili, ma šta mi tvrdili i sebe uvjeravali.
I to nije slučaj sa njih dvoje samo. Njih sam se prvih sjetila i navela ih kao primjer. Ljudi životare i misle da je to život. I što je najgore od svega, mire se sa time. Trpe takav život i ne pokušavaju ništa učiniti da ga promjene. A kada ih se upita zašto je to tako, samo sliježu ramenima i odgovaraju da je to život i da tako mora biti. Možda jednoga dana bude bolje...
Post je objavljen 07.07.2007. u 15:24 sati.